Oružane su snage Sovjetskog Saveza 5. veljače 1989. napustile Kabul, glavni grad Afganistana, što je bio potez koji je simbolizirao kraj sovjetske prisutnosti u toj zemlji. Dva tjedna nakon napuštanja Kabula posljednje su sovjetske postrojbe prešle „Most prijateljstva“ u Termezu, pograničnom gradu na tadašnjoj sovjetskoafganistanskoj granici (današnji Uzbekistan) i time okončale svoju prisutnost u devet godina dugom sukobu koji su međunarodni komentatori voljeli nazivati „sovjetskim Vijetnamom“.
Sovjetska je vojska ušla u zemlju u siječnju 1979. kako bi pomogla afganistanskoj komunističkoj vladi u borbi protiv mudžahedinskih pobunjenika, no SSSR se uskoro našao u središtu sukoba koji je naglo eskalirao. Na kraju je u Afganistanu poginulo više od 13.000 sovjetskih vojnika, a 22.000 bilo je ranjeno, ali mudžahedinska pobuna, koja je potajno primala vojnu pomoć od SAD-a, nije bila slomljena.
Glavni sovjetski hladnoratovski rivali nisu se ograničili na skrivene metode: američki predsjednik Jimmy Carter pokušavao je Sovjetima nametnuti ekonomske sankcije, zaustavio je sovjetsko-američke pregovore o smanjivanju i ograničenju strategijskoga ofenzivnog naoružanja, a čak je i naredio američki bojkot Olimpijskih igara u Moskvi 1980. godine. Naposljetku je sovjetski vođa Mihail Gorbačov 1988. godine zaključio da intervencija neće donijeti željene rezultate i da su materijalni i ljudski gubici koje SSSR trpi u Afganistanu preveliki da bi se rat nastavio, posebice uzevši u obzir političku i ekonomske nestabilnost unutar Sovjetskog Saveza.
No to nije značilo kraj patnji za tu azijsku zemlju: afganistanski su se pobunjenici jednostavno okrenuli unutarnjim političkim i vjerskim neprijateljima, a građanski je rat nastavio potresati Afganistan sve do 1992. godine.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u veljači 2018. godine.