„Na europskim bojištima tatarski izvidnici i dobavljači hrane kretali su se nevjerojatnom brzinom, koja je teže oklopljenoj konjici bila nezamisliva, skupljajući informacije o stanju izvan vidnog polja njihove vojske. Informacije prikupljene od strane Tatara, koji su uvijek stupali dva ili tri dana marša ispred ostatka vojske, bile su vitalne ne toliko za taktičke koliko za opće operativne svrhe.
Ove snage na čelu vojske služile su kao njezine oči i uši te glas koji je, prije otkrića načina komunikacije elektroničkog doba, usmjeravao njihovo kretanje. Kako bi ovu zadaću učinkovito obavljali i kako bi brzo pokrivali velik teritorij, za tatarske je kontingente bilo uobičajeno da se prijavljuju za rat nekoliko mjeseci ranije (chatal ati). Pouzdani izvori tvrde da su Tatari bili sposobni za 13 sati neprekinutog marša.
U kriznim situacijama rezervni konji služili su za izvlačenje pješaštva iz isturenih i izloženih položaja. Ovaj je sposobnost, primjerice, bila iskušana nakon poraza kod Sv. Gottharda u kolovozu 1664. kada je kolaps krhkih, na brzinu sklepanih mostova preko Rabe zahtijevao hitno napuštanje mostobrana načinjenog na suprotnoj strani rijeke.
Druga funkcija dodijeljena Tatarima, kao i drugim pomoćnim trupama, bila je diverzantsko djelovanje. Koristeći metode tipične za stepsko ratovanje, karakterizirano brzim kretanjem, iznenadnim udarima i brzim povratkom u bazu, konjica je bila raspodijeljena u malenim skupina na širokom području, okružujući neprijatelja i šaljući mu zbunjujuće naznake o planiranom smjeru napada. Ishod takvih operacija, kada su uspješno ivođene, bio je raspršen i dezorijentiran protivnik ostavljen na milost i nemilost glavnici osmanske vojske u napredovanju."
Rhoads Murphey, Ottoman Warfare 1500 - 1700, 67. - 68.
Ilustracija: Krimski Tatari u poljskoj službi, 17. stoljeće. Angus McBride.
Izvor: https://www.facebook.com/LaurusLeslaeana