Smrću cara Josipa I. od velikih boginja 1711., u jeku Rata za španjolsko nasljeđe, zakomplicirala se politička situacija za Habsburgovce i ozbiljno zaprijetila ne samo njihovom položaju u Španjolskoj, već i onome što se smatralo isključivo njihovim monopolom, izborom za kraljeve ugarske i hrvatske krune te careve Svetoga Rimskog Carstva.
Josipa je naslijedio mlađi brat, dotadašnji nadvojvoda Karlo, koji je do bratove smrti bio samo pretendent na španjolsku krunu, no od tog trenutka postao je glavom habsburške kuće i nasljednik svih njezinih titula. Na dotadašnju potporu Engleske i Nizozemske u ratu protiv Francuske više se nije moglo računati, budući da nijedna od tih sila nije željela da se u osobi Karla VI. ujedini Habsburško Carstvo kao u vrijeme Karla V. dva stoljeća ranije. Karlo se nije želio odreći pretenzija na Španjolsku, pa su tzv. “pomorske sile“ ušle u separatne pregovore s Francuskom, što će naposljetku rezultirati sporazumima u Utrechtu i Rastatu sklopljenima između 1713. i 1715., kojima je Karlo prisiljen odreći se Španjolske u korist Filipa IV., vojvode od Anjoua i unuka francuskog kralja Luja XIV.
Budući da njegovi planovi na tom, prilično grandioznom planu, nisu uspjeli, Karlo se posvetio osiguranju nastavka vlastite loze. U trenutku stupanja na prijestolje još uvijek nije bio oženjen niti je imao djece, a nakon Josipove smrti bio je posljednji muški član habsburške kuće. Hrvatski sabor prvi je pokrenuo pitanje nasljeđa. Na saborskoj sjednici 9. ožujka 1712. godine, kojom je umjesto odsutnog bana Ivana Palffya predsjedavao Emerik Eszterhazy, tadašnji biskup zagrebački, pokrenuta je rasprava o tom pitanju te je rezultirala donošenjem Hrvatske pragmatičke sankcije kojom se Karlovoj djeci, bez obzira na spol, priznaje pravo na nasljedstvo hrvatske krune.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 3. kolovoza 2021.
