Naslovnica

60 godina kasnije život je i dalje nemoguć na atolu Bikini...

"Sjećam se veličanstvenog bljeska na zapadu te strašnog zvuka; nakon eksplozije nebo je bilo crveno u cijelom vidokrugu", izjavio je Oishi.
27. srpnja 2016. u 16:09 5 komentara 8119 prikaza
Atomska bomba
Foto: Wikimedia CC
Pogledajte galeriju 1/2

Prošlo je više od 60 godina nakon testiranja strašne američke vodikove bombe na atolu Bikini, a izbjegli stanovnici su i dalje u strahu te se neće vratiti jer je nuklearna kontaminacija i dalje prisutna, piše Guardian.

Tijekom velike utrke u naoružavanju za vrijeme Hladnoga rata, 1. ožujka 1954. godine započelo je testiranje Bravo te je izbačena bomba od 15 megatona koja je bila oko tisuću puta snažnija od atomske bombe koja je bačena na Hirošimu.

Stanovnici atola Bikini žive u izbjeglištvu od prvih testiranja 1946. godine. Kada su američki znanstvenici objavili da je atol Bikini siguran za život, neki su se stanovnici opet doselili 1970. godine. Nažalost, opet su protjerani 1978. godine kada su se jako otrovali zbog velikih razina radijacije u hrani koja je rasla na dijelu gdje su bili nuklearni testovi. Američke su vlasti dodijelile više od 2 milijarde dolara odštete zbog uništenog zdravlja i okoliša, ali se iznos prestao plaćati nakon što je fond za financiranje jednostavno "presušio". Tijekom 60. godišnjice, na atol se vratio velik broj ljudi kako bi se obilježila obljetnica unatoč američkim upozorenjima.

Ljudi su se vratili živjeti na Rongelap 1957. godine, ali su ga opet napustili 1985. godine zbog straha od radijacije. Samo je jedan od 60 otoka u Rongelapu očišćen od radioaktivnosti tijekom američkog programa vrijednog mizernih 45 milijuna dolara.

Američki nuklearni eksperimenti na Maršalovim otocima završili su 1958. godine nakon 67 testova. UN je objavio 2012. godine da su posljedice testiranja i dalje itekako prisutne. 

"Nisu uništeni samo domovi", izjavila je Lani Kramer, savjetnica u lokalnoj vladi Bikinija te dodala da je rezultat "humanog preseljenja" zapravo bio gubitak kulture i kulturnog nasljeđa – tradicionalnih vještina i običaja koje se prenose tisućama godina s koljena na koljeno.

Na obljetnici prije dvije godine koja je trajala sedam dana, sudjelovao je i 80-godišnji Matashichi Oishi, jedan od 23 ribara na japanskom brodu Daigo Fukuryu Maru (Sretni Zmaj) koji je bio udaljen oko 80 kilometara od bombe kada je eksplodirala. "Sjećam se veličanstvenog bljeska na zapadu te strašnog zvuka; nakon eksplozije nebo je bilo crveno u cijelom vidokrugu", izjavio je Oishi.

Sudbina posade navedenog broda poznata je diljem svijeta. Tijekom obljetnice, oko 2000 ljudi je hodočastilo na grob Aikichia Kuboyame – člana posade koji je preminuo zbog zatajenja organa sedam mjeseci nakon testiranja dok je petnaest ostalih članova posade kasnije preminulo od karcinoma i ostalih uzroka.

Predsjednik Maršalovih otoka, Christopher Loeak, pozvao je SAD da konačno završi svoj nedovršeni posao jer kompenzacija niti u kojem slučaju nije dovoljna za štetu koju je napravio SAD.

Tada je američko veleposlanstvo u Majuru izjavilo na svome web-sjedištu: "Znanstvenici iz cijelog svijeta proučavali su posljedice na ljudsku populaciju koje su se dogodile tijekom testiranja; SAD nikada nije namjeravao svojim testiranjima nauditi Maršalovim otocima".

>>Napad Izraelaca na irački nuklearni reaktor 1981. godine

>>Koliko je Hitler bio blizu korištenja atomske bombe?

  • pan-am:

    I u HR je isto nemoguć!

  • Avatar superhik74
    superhik74:

    Pa nemamo se cega bojati s "proturaketnim stitom" umirati cemo samo 60 godina od radioaktivnosti cak kada bi i bio efikasan (sto nije) umjesto trenutnog pretvaranja u nuklearnu prasinu.

  • Avatar Ironman0105
    Ironman0105:

    Normalno da je kontaminacija i dalje smrtonosna, i tako ce ostati bar jos 300-tinjak godina. Pa to znaju djeca u osnovnoj skoli....