Kako bi zaustavili građanski rat koji je od 1988. razdirao Somaliju, jednu od najhomogenijih afričkih zemalja, Ujedinjeni su narodi 4. prosinca 1992. u tu zemlju poslali svoje mirovne snage. Multinacionalne mirovne snage predvodili su Amerikanci s 30.000 vojnika, prvenstveno marinaca i rendžera, što ih je poslala administracija predsjednika Busha.
Prvenstveni zadatak mirovnih snaga bio je nametanje i očuvanje mira, kao i osiguravanje i raspodjela humanitarne pomoći koju su često pljačkale lokalne naoružane milicije i vođe ratnih klanova. Bila je to ujedno i prva intervencija UN-a u nekoj zemlji bez poziva službene vlasti, ali ona u Somaliji već dugo nije postojala.
Iako je humanitarna pomoć bila dobrodošla, Somalijci su imali vrlo malo povjerenja u tadašnjeg tajnika UN-a Butrosa Galija koji je kao egipatski ministar vanjskih poslova, jednako kao i Amerikanci, godinama podržavao režim somalijskog diktatora Saida Barrea. U pokušaju da razoružaju pojedine milicije, naoružane uglavnom američkim oružjem koje je kao pomoć stizalo diktatorskom režimu, Amerikanci su sve više ulazili u otvoren sukob i ubrzo postali samo još jedna od brojnih zaraćenih frakcija.
Deset mjeseci nakon početka intervencije u listopadu 1993. Amerikanci su pokrenuli operaciju hvatanja jednog od vođa ratnih klanova, generala Mohameda Faraha Aideeda. Akcija se ubrzo pretvorila u krvavu 15-satnu bitku na ulicama Mogadisha u kojoj je poginulo 18 američkih vojnika, a ubijeno je više od tisuću somalijskih pobunjenika, ali i civila – staraca, žena i djece. Oborena su i dva američka helikoptera, što je kasnije prikazano u dramatičnom fikcijskom filmu „Pad Crnog jastreba“.
Američki fijasko ubrzo je okončan povlačenjem svih mirovnih snaga, a Somalija je ostala prepuštena vlasti zaraćenih klanova i ubrzo postala jedno od važnih uporišta islamske terorističke organizacije Al-Qaide.
