Koliko god bila teška situacija za francuske armije na jugu i centru, to svejedno nije bilo ništa prema onome što je čekalo nesretnoga generala Lanrezaca i njegovu Petu armiju, usamljenu i ostavljenu na krajnjemu sjevernom dijelu fronta. Načelnik francuskog Glavnoga stožera, general Joseph Joffre, mogao si je dopustiti luksuz optimizma: uostalom, on je razvoj situacije promatrao iz sigurnosti svojega sjedišta u Vitryju, dvjestotinjak kilometara prema jugu, i zato je s nepomućenim mirom lakonski odmahivao rukom na obavještajne podatke koji su govorili o neviđenoj sili koja se valja preko belgijskih ravnica. Lanrezacu, odgovornom za dvije stotine tisuća vojnika koji su ostavljeni da zaustave nepoznati broj Nijemaca (a koji će na kraju biti dobrano veći od pola milijuna), uopće pak nije bilo do odmahivanja. Obavještajni podaci koje je sam prikupio, a morao je tako jer mu Glavni stožer nije prosljeđivao informacije, također mu nisu ulijevali nikakvu sigurnost.
Pa i zdrav razum govorio mu je da Nijemci ne bi krenuli u napad na dva tvrda oraha, Liege i Namur zajedno s njihovom 21 utvrdom, da nisu za prolaz kroz Belgiju imali nekakve posebne planove. Svakim trenutkom stari je general opipljivije osjećao opasnost koja se približava s istoka, taj strašni plimni val koji on vjerojatno neće imati s čime zaustaviti. Uostalom, kako se pripremiti za trenutak kada nahrupe Nijemci? Ukopati se, sakriti iza rijeka i širokih kanala, porušiti sve mostove? Ako je i razmišljao o defenzivnoj strategiji, svejedno mu ništa od navedenoga nije dopuštao Joffre, inače žestoki pobornik teorije generala Focha o „forsiranom napadu“ kao jedinoj garanciji pobjede. Fochova dogma govorila je da čim francuski vojnik ugleda neprijatelja, treba smjesta jurnuti na njega i ne odustajati dok ovaj ne bude uništen! Svaka minuta oklijevanja, ukopavanja ili suvišnog izviđanja može neodlučnoga vojnika skupo stajati. Tako je barem govorio Foch, a prenosio Joffre, a njihova se riječ morala slušati: pa ipak je Lanrezac slutio da obračun s Nijemcima neće ići tako glatko kako su zamišljali teoretičari okupljeni u Glavnome stožeru. Svakoga dana iznova slao je zato dopise prema Joffreu i njegovu stožeru, upozoravao da jedna jedina francuska armija ne može zaustaviti čitavu „grupu sjever“ (kako su do daljnjega nazivali grupu njemačkih armija nepoznate snage) i da mu je hitno potrebno pojačanje.
No svakoga dana iznova vratila bi se iz stožera nova odbijenica, i uvijek s istim instrukcijama: unatoč znakovima da se približava neprijatelj velike snage, 21. kolovoza ima sa svojom Petom armijom prijeći rijeku Sambre, inače posljednju vodenu granicu između Francuske i Belgije, i napasti protivnika odmah čim ga njegove prethodnice uoče. Pritom će se oslanjati na utvrde oko Namura i na Britanske ekspedicijske snage, a koje će navodno vjerno pratiti Petu armiju i čuvati joj lijevi bok. Pri svemu tome nisu se stručnjaci iz Glavnoga stožera previše zamarali s procjenom brojčane veličine njemačkih snaga, jer ionako sve ponajviše ovisi o Francuzima i o njihovu nesalomljivom i superiornom duhu.
Sve o ovim i drugim temama pročitajte u novom, 43. broju VP-a, magazina za vojnu povijest, koji je od 6. listopada na kioscima za samo 19,99 kuna.
