Postoje važne promjene koje su se zbivale u taktičkim strukturama bizantske vojske u razdoblju od 6. do 11. stoljeća i zatim od 11. do 12. stoljeća te nakon toga. Postrojbe iz sredine 6. stoljeća, naime, imale su vrlo različitu pukovnijsku organizaciju. Starije legije i pomoćne trupe nastavile su sa svojim postojanjem tijekom čitavog 3. i 4. stoljeća, a bile su podijeljene u „alae“ konjaništva i „cohortes“ pješaštva, nominalne snage 500 i 1000 ljudi. Ipak, treba napomenuti da su već od vremena Konstantina I. (324. – 337.) nove pješačke postrojbe pod imenom „auxilia“ često zamjenjivale one pod nazivom „cohortes“. Tijekom 2. i 3. stoljeća također se pristupilo ustrojavanju novih legija, brojnosti 1000 do 1500 ljudi, a sasvim je izgledno da je od 4. stoljeća ta brojka bila važeća i za one starije legije. Uz te postrojbe postojale su i one pod nazivom „vexillationes“ – izvorno je riječ o odjeljenjima raznih postrojbi ustrojenih zbog specifičnih razloga u vrijeme polovine 2. i početka 3. stoljeća – koje su ubrzo pretvorene u stalne trupe. Taj termin, „vexillationes“, počeo se od 4. stoljeća primjenjivati za veći dio novih konjaničkih postrojbi unovačenih u to vrijeme. Iako je upotreba tih vojno-organizacijskih termina preživjela sve do 6. stoljeća, opći termin za veći broj postrojbi u to vrijeme bila je riječ „numerus“ ili njezin grčki ekvivalent „arithmos“ ili „tagma“, a koji prevodimo jednostavno kao „postrojba“ ili „broj“(vojnika). Bizantske taktike i strategija morale su što brže prihvatiti novonastalu situaciju u doba arapskih osvajanja iz sredine 7. stoljeća. Vojske koje su bile raspoređene uz granice najčešće se nazivalo „kaballarika themata“ – „konjičke vojske“ – što lijepo ukazuje da je lako konjaništvo postalo dominantan čimbenik u ratovanju toga razdoblje, a riječ je ponajprije o čarkaškim sukobima i brzim upadima tipa „udari i bježi“.
Međutim, dok je potreba za pješaštvom i dalje ostala istaknutom jer je ono igralo istaknutu ulogu u mnogim kampanjama, njihova stvarna vrijednost polako je počela opadati, ponajprije zbog društvenih faktora jer se u njihove redove novačilo ponajprije one najsiromašnije iz provincijskih dijelova Carstva. Razvoj pješačkih taktika nakon razdoblja prvih arapskih osvajanja, zajedno s povećanom važnošću konjaničkog ratovanja, stoga je bitno utjecao na stratešku situaciju u kojoj se zateklo Carstvo...
Nastavak teksta čitajte u novome broj Vojne povijesti od 5. studenoga na svim kioscima.
