Badnjak 1914. godine. Hladno je. Kišica je padala cijelo prijepodne. Zadnje su se borbe vodile rano ujutro. Boj je bio kratak, ali oštar. Poslijepodne je počeo padati lagani snijeg. Vojnici su sjedili u rovovima i čekali kad će ta krvava repriza opet početi. Rat je trajao već pet mjeseci te je sve iznenadio. Sve zaraćene sile bile su uvjerene da će sve brzo završiti i da će rat biti okončan do Božića. Na Istočnom su bojištu Nijemci i Austrougari imali uspjeha. Ali na Zapadnom bojištu, umjesto brze pobjede, ostvario se samo dugi i statični rovovski rat i kronična pat-pozicija.
Posebno je krvavo bilo u Flandriji, pokrajini koja se pruža dijelom u Francusku, dok je većim dijelom u Belgiji. Juriš za jurišem. Granata za granatom. Rovovi su padali po nekoliko puta na dan iz njemačkih u Antantine ruke pa obratno. Tako i to Badnje jutro. Navečer, bojište je prekrila jezovita tišina. Nije se čulo ništa. Odjednom, u britanskim rovovima, nedaleko od grada Ypresa, panika. Svi su javljali da se Nijemci spremaju za napad jer su viđena svjetla u njemačkim rovovima. Rovovi su bili udaljeni kojih stotinu metara. No nije bilo nikakvog napada. Tada su svi naćulili uši i pažljivo osluškivali. Mnogi su se počeli zaklinjati da čuju pjesmu. Pažljivije slušajući shvatili su da Nijemci ne pjevaju nikakve borbene i “nabrijavajuće“ pjesme nego da pjevaju čuvenu i nadasve lijepu pjesmu „Tiha noć, sveta noć“ praćeni harmonikom.
