Nakon kišovite jeseni 1914. godine, nastupila je nezapamćena hladna zima. Prvi svjetski rat već je u jeku, vojnici su tijekom prosinca sudjelovali u teškim bitkama u Poljskoj, na Karpatima i Balkanu, a posebno je krvavo bilo na Zapadnom bojištu, u francuskoj pokrajini Champagne. Papa Benedikt XV. pokušao je iskoristiti skorašnje približavanje Božića ne bi li barem na kratko zaustavio masovnu klaonicu kojoj se kraj nije nazirao. Papa, čiji je pontifikat obilježilo najveće krvoproliće koje je svijet do tada vidio, uputio je zaraćenim stranama inicijativu za božićnim primirjem. Papin prijedlog prihvatile su redom Velika Britanije, Austro-Ugarska, Njemačka, Srbija i Belgija, ali su ga odbile Francuska i Rusija, tako da papin prijedlog službeno nije zaživio.
No, u ljudima je ipak prevladao božićni duh i spontano se zbila jedna od najdirljivijih epizoda cijeloga rata. Na Badnju večer, u njemačkim rovovima u Flandriji zasjala su božićna drvca, a obje zaraćene strane stale su pjevati božićne pjesme. Sutradan su uslijedile svima nam dobro poznate scene druženja britanskih i njemačkih vojnika na ničijoj zemlji, pokazivanje obiteljskih fotografija, igranje nogometa i zajedničko pokapanje mrtvih. Primirje je trajalo sve dok nadređeni ne bi izdali zapovijedi o nastavku neprijateljstava, a tada bi nastupilo opraštanje i povlačenje vojnika u svoje rovove. Bilo je to živo svjedočanstvo da čovječnost ni u tim najtragičnijim trenutcima nije nestala, već se samo skrila iza obveze na koju su bili pozvani.
Vjerovanje da će rat završiti do Božića bilo je utemeljeno na dotadašnjoj praksi ratovanja, do nastupanja zime, koja je onemogućivala vođenje rata, pa bi se vojske razilazile do proljeća. No, industrijski napredak omogućio je adekvatnu opskrbu vojski na terenu. Konzervirana hrana bila je poznata još od Napoleonskih ratova, a njenu masovniju primjenu nalazimo tek nakon izuma otvarača za konzerve u drugoj polovici 19. stoljeća. Tako je boravak vojske na terenu sada ovisio isključivo o zalihama konzervirane hrane. Stoga je rat mogao biti nastavljen i u do tada nemogućim uvjetima.
Za Božić 1914. razloga za slavlje bilo je manje nego ikada ranije. Tako je Božić i u Hrvatskoj bio obilježen molitvama za sinove, muževe i prijatelje koji su na taj dan bili na svojim dužnostima na prvim linijama bojišnica. Hrvatski tisak je s punim pravom pisao da ovakvoga Božića svijet još nije vidio! Tako u tisku nalazimo ovakva promišljanja: „Ako je dolazak gospodnji vezan za mir, kako to sveto pismo veli, onda smo danas dalje od dolaska gospodnjega, nego li smo ikada bili. Sve Srde razvezane su i slave svoje slavlje na krvavim poljanama bojišta, ljudski životi nisu nikada tako jeftini bili ko sada, dvadeset milijuna oboružanih ljudi ili se već bori ili čeka, da sune u ubojitu vojnu.“ I doista, takvoga Božića svijet još nije doživio.
Vojnici su Božić 1914. dočekali na svojim dužnostima, daleko od svojih domova. Neki u rovovima, neki na brodovima, a neki u zarobljeništvu. Hrvati su također igrali svoju ulogu u Velikom ratu. Tako je i hrvatske vojnike Božić 1914. godine zatekao na njihovim dužnostima. Brojni Hrvati sudjelovali su kao branitelji opkoljene austrougarske utvrde Pržemisl u Poljskoj. Jedina veza s domovinom bila su pisma koje su slali putem zračnog mosta Krakov – Pržemisl, koji im je ujedno bio i jedina veza sa svijetom tijekom 100-dnevne opsade Pržemisla. I premda je Rusija odbila božićno primirje, hrvatski branitelji su u Pržemislu proslavili Božić u miru. Čak je na jednom drvetu u blizini utvrde osvanuo oglas pisan na ruskom: „Svima vama hrabrim braniteljima tvrđave želimo od srca mirne i vesele božićne blagdane. Mir – mir – mir na zemlji ljudima koji su dobre volje. Neka vam Bog ispuni sve vaše želje. To vam od srca žele časnici i momčad… I doista, Rusi na Badnju večer ni na prvi dan Božića nisu ispalili ni jedan hitac na Pržemisl.
Brojne je hrvatske vojnike Božić zatekao i u zarobljeništvu. O jednom takvom, možda i najegzotičnijem slučaju, svjedoči nam pismo koje je mladi Hrvat uputio majci iz zarobljeništva u dalekom Japanu. Tijekom japansko-britanskog napada na njemačku bazu Cingtau, 2. studenoga 1914. godine, samopotopljena je austrougarska krstarica „Kaiserin Elisabeth“ na kojoj su služili brojni hrvatski mornari. Uskoro je uslijedio i pad baze nakon kojega su mornari dospjeli u japansko zarobljeništvo. Kako su zarobljeni Hrvati proslavili Božić u Japanu, doznajemo iz pisma hrvatskog mornara, datiranog 26. prosinca 1914. iz japanske Hamidije:
„Neki dan pisao sam ti pismo, a zaboravio sam nazvati ti božićne blagdane. Od sveg srca svima nazivljem vam ih u zdravlju i strpljenju. Prije Božića nitko nije imao ni prebijene pare, nu, hvala Bogu, te su austrijski državljani, u Japanu nastanjeni, upriličili sabiranje novca i odiela za nas i za one jadnike naše koji se nalaze u Rusiji, koji trpe zimu i glad, koji su zaposleni u velikoj radnji, a nemaju čime da se odjenu; pomisli, kako ovi jadnici mora da stradaju! Na Badnjak dakle prispjelo nam je – a ima nas u ovoj crkvi 141 – pet sanduka, a unutri papuča, rukavica, bječava, hlača, marama, masla, kruha, jabuke, oraha, slatkiša itd. Japan pak također nam je poslao slatkiša, k tome jedno japansko jelo, nešto izvanredna, učinjeno od riža, ribe, teletine, krumpira na salati; još je svaki dobio po jednu flašu pive, te opet slatkiša.
Na Badnju večer naši vojnici priredili su medju sobom predstavu. Pozvali smo častnike naše i japanske, kojima se naša predstava vrlo svidjela. Sveusve, Božić sam prošao dobro; kamo sreće, da ste ga prošli tako vi! Nikad nisam prošao Božić tako dobro kao ove godine; bilo je mnogo darova, mnogo jesti. Svaki je k tome dobio i jednu jenu, što čini 2 krune i 42 filira austrijske vrijednosti. Ovim novcem kupio sam konca, igala itd. Dajem ti znati, da se ovdje nalazi samnom iz Šibenika Škugor, sin onog Biguntela, koji je bio kod Makale. Ako mu vidiš majku, reci joj, da joj je sin spašen u ratu u Tsingtau i da joj šalje pozdrave i poljubce. Evo ovdje njegovog podpisa (Škugor R.).
A sada nešto o našem zarobljeničkom životu. Ponajprije ne trpimo niti zimu niti glad; jedino da se ne dobiva niti novčića plaće. Van na šetnju ne ide se nikad; rekoše nam, da nas ne mogu pustiti van, dok god ne dodje dozvola sa strane japanskog ministarstva. U jutro ustajemo u 6 i pol sati, umijemo se, a u 8 dobijemo čaj s liepim komadom bieloga kruha i sa cukrom. Na 12 je objed, koji se sastoji od jednog samog jela; gulaš, polpeta, riba ili drugo, a dobije se dvostruka porcija kruha, koji nam onda ostaje za užinu. U 5 sati po podne imamo večeru, pa i tada gulaš, riži, a kruha tek četvrtinu porcije podneva. Pije se i na objedu i na večeri sam čaj bez cukra. Po čitav dan ne radimo ništa; imamo sgodno mjesto za pranje rublja, a svako osam dana dobivamo vruću kupelj. U jednu rieč, od kada sam ovdje, deblji sam i zdraviji.
Tko ima što za čitati, čita; drugi pak pišu ili pripoviedaju družtvu novosti primljene od obitelji. Iz Kine pak primamo njemačke novine, gdje saznajemo za koju novost, te razabiremo da kod nas u Austriji ne ide loše. Pred nekoliko dana novine su pisale, da je „Kaiserin u. Königin Elisabeth“ potonula u Tsingtau sa čitavom posadom. To nije istina, jer svi su spašeni, osim što smo na kopnu imali gdjekojega mrtvoga i ranjenog.“
Tijekom idućih ratnih godina prizori božićnog primirja postajali su sve većom iznimkom. Broj žrtava rastao je iz godine u godinu i doista se činilo da je dolazak Gospodnji svake godine sve dalji i dalji…
Vojnici su Božić 1914. dočekali na svojim dužnostima, daleko od svojih domova. Neki u rovovima, neki na brodovima, a neki u zarobljeništvu. . . .Кamo sreće da su svi hrvatsko bojovniji bili u zarobljeništvu i nisu se borili na stani na stani okupatora.