Prije nekih godinu, godinu i pol dana interno smo, redakcijski, razgovarali o hrvatskoj kinematografiji i odnosu prema Domovinskom ratu. Premda se nitko od nas nije profesionalno bavio dugometražnim igranim filmom (iako smo se sporadično bavili i kratkim i srednjometražnim, te dokumentarnim formatom), zanimljivo je da smo iz te rasprave izvukli nekoliko općih zaključaka za koje smo teško nalazili logična objašnjenja. Sama nam je po sebi dovoljno začudna bila činjenica da o Domovinskom ratu koji je trajao više od pet godina, uz toliko različitih tragičnih, ljudskih priča i sudbina, nije snimljen makar jedan pravi, punokrvni ratni film za koji bismo mogli s punim pravom reći: „To je taj!“.
Stječe se dojam da jedino čime su se u proteklih dva i kusur desetljeća hrvatski redatelji bavili, a da se (ne)posredno ticalo rata jesu bile mahom slabe psihološke drame, uz poneke iznimke koje istovremeno i jesu i nisu bili ratni filmovi nimira Jurića i Gorana Devića, primjerice). Oni koji su se odvažili snimiti ratni film poželjeli bi na kraju da nisu, jer su finalni proizvodi bili toliko loši da je gledanje bilo jednako mučno i za redatelja i za gledatelja. Prisjetimo se samo blasfemičnog “Zapamtite Vukovar“ Fadila Hadžića. Često se u tome razdoblju kroz medije provlačila teza kako za snimanje dobrog ratnog filma treba izdvojiti dosta novaca (koje hrvatska kinematografija nema), jer akcija neizmjerno mora koštati ako želi na nešto ličiti. Latentno pasiviziranje hrvatskoga filma u tome razdoblju jednostavno nije pokazivalo naznake da bi se išta u budućnosti moglo promijeniti. Dio te naše rasprave završio je i u jednom od uvodnika Vojne povijesti, i to onaj dio u kojemu smo se čudili neobičnim navadama filmskih redatelja.
Naime, nikome nije bilo jasno zašto se ne koristi već postavljena scenografija. Primjera ima mnoštvo, no koliko god grubo zvučalo, postoji li bolje od hrvatskih sela, osobito onih koja su bila blizu ili na samoj liniji bojišnice. Teško da će se naći bolja kulisa od te, već postojeće. Jasno je da je to posljedica što nebrige vlasti, a što i depopulacije sela, no da se i ta žalosna činjenica može za razmjerno mala ulaganja iskoristiti u filmske svrhe, jednostavno stoji. Taman negdje u to vrijeme, nevezano uz redakcijske razgovore koje smo imali, sramežljivo se kroz medije počela provlačiti vijest da Kristijan Milić, do tada autor tek jednog dugometražnog filma, zapaženih „Živih i mrtvih“, priprema novi projekt. Prema šturim informacijama moglo se razaznati da će se Milić opet baviti Domovinskim ratom, točnije tragičnom pogibijom hrvatskih vojnika u Kusonjama. Za tu priliku, što je do tada bilo neuobičajeno, a kao da su prisluškivali naš redakcijski razgovor, producenti su kupili kuću u selu Ruča kod Velike Gorice. Nju su za potrebe snimanja, najavljivalo se, planirali u potpunosti uništiti. Kada zbrojite tu informaciju i Milićev stilski izričaj na razmeđi Waltera Hilla i Sama Peckinpaha, već na ovu najavu svim filmofilima narasle su zazubice.
Nažalost, tvrdio je redatelj, u Kusonjama na originalnoj lokaciji nije neizvedivo...
Novi broj VP magazina za vojnu povijest pronađite od 5. studenoga na svim kioscima za samo 19,99 kn!
To je taj!