Od 20 velikih ukopanih tvrđava koje su branile Verdun, Fort Douaumont bila je najveća i najvažnija. Smještena je sjeveroistočno od grada, na najvišem položaju u cijelom utvrđenom sektoru. Njezina je gradnja počela 1885. godine, a stalno je osuvremenjivana do 1913. godine. Od topničke vatre štitio ju je 12 metara debeo krov od armiranoga betona položen na pješčanu podlogu. Naoružana je kupolom s haubicom 155mm, i još jednom s topom 75mm, a u kazamatskim položajima bila su četiri topa 75mm. Blisku zaštitu pružale su puškostrojnice i topovi 37mm, kao i niz položaja za pješaštvo. No odlukom o razoružavanju uklonjeno je sve osim topništva u kupolama, a posada je svedena na 57 vojnika neophodnih za održavanje. Kada je bitka počela, konfuzija u francuskom zapovjednom lancu uzrokovala je da tvrđava, usprkos svojoj očiglednoj obrambenoj vrijednosti, nije dobila ni pojačanja u ljudstvu ni pješačke postrojbe koje bi ju podržale izvana.
Njemačke izviđačke skupine došle su do nje 25. veljače, četiri dana nakon početka ofenzive. Na svoje iznenađenje, ušli su u tvrdavu bez otpora. Dok je nekoliko topnika gađalo udaljene ciljeve haubicom 155mm, ostatak Francuza sklonio se pred neprijateljskim bombardiranjem na donje katove, iako ni najteži njemački kalibri nisu uspjeli probiti betonsku zaštitu. Poslije određenoga lutanja po hodnicima 79 njemačkih napadača zarobilo je cijelu posadu i tvrđavu bez ispaljenoga metka. Bio je to velik gubitak za francusku stranu. Nijemci su Fort Douaumont brzo pretvorili u središte za logistiku, sanitet i odmor postrojbi, jedino sigurno mjesto u zoni topničke vatre. Od milja su ga zvali „Stari ujak Douaumont". U drugoj fazi bitke sudbina se na čudan način okrenula. Tvrđava je bila središte, ali uz jedan izuzetak, u svibnju ne i izravan cilj francuskih protunapada, sve dok 23. listopada superteški željeznički topovi „Schneider-Creusot" od 400mm nisu probili njezine zidove. Nijemci su se uglavnom evakuirali, a obranu je na svoju ruku preuzeo satnik Prollius s par desetaka ljudi. Sutradan su u napad krenule tri francuske divizije, ali je za zauzimanje same tvrdave bila zadužena bojna elitne „Regiment d'Infanterie Coloniale du Maroc". Gusta magla omogućila im je neopažen prilazak utvrdi, a malobrojni i demoralizirani Nijemci brzo su svladani. Fort Douaumont, usprkos svom svojem taktičkom i simboličkom značaju, ponovo je zatečen s malobrojnom posadom koja je prije predaje pružila minimalan otpor.
