Naslovnica

General Mihajlo Lukić

Domobranski časnik i Hrvat pravoslavac naglo je umirovljen 1943. jer se protivio slanju hrvatskih vojnika u njemačke legije te u SSSR.
11. ožujka 2018. u 08:41 0 komentara 3295 prikaza
Foto: Sandro Ostojić

Pavelićev general, kako su ga nazivali partizani, a istodobno pravoslavac koji se izjašnjavao kao Hrvat, domobranski general Mihajlo Lukić po mnogočemu se tijekom Drugoga svjetskog rata nije uklapao u stereotipe. Rođen je 1886. u Virju kao sin profesora na Muzičkoj akademiji Darka Lukića, koji ga je nakon završene gimnazije u Bjelovaru poslao u Višu školu za kadete u Karlovcu.

Partizan BORCI SVIJETA Partizan u Drugome svjetskom ratu

Tada je bila određena Lukićeva vojna karijera u tri države. Vojnu akademiju u Beču završio je taman na vrijeme da kao novopečeni niži časnik prvi put stane na branik domovine, ovaj put Austro-Ugarske Monarhije. Nakon vojnog i političkog pada Beča i Budimpešte, Lukić se ubrzano počeo uspinjati u vojnoj hijerarhiji Kraljevine Jugoslavije. Biva unaprijeđen u pukovnika, zapovijeda 26. pješadijskim pukom u Sisku, a 1931. u Francuskoj stječe vojnu izobrazbu i o oklopnim vojnim sredstvima. Odmah potom na Vojnoj akademiji u Beogradu dobiva katedru za strategiju, na kojoj ostaje sve dok se još jedan veliki rat koji je harao Europom, nije zakotrljao i prema Balkanu.

U čin generala unaprijeđen je početkom 1940., kako bi preuzeo Triglavski alpski odred, elitnu planinsku jedinicu u Sloveniji, gdje je 6. travnja 1941. dočekao njemačke trupe koje su nadirale iz Klagenfurta i Graza, odnosno talijanski napad sa zapada. Nemajući nikakve šanse za drugačiji ishod, a možda ni volje ni za što osim da sačuva živote svojih vojnika, Lukić je svoj drugi rat u karijeri izgubio u rekordnom roku. Odmah po proglašenju NDH prijavio se u Hrvatsko domobranstvo, gdje je kao iskusni 55-godišnji general ostavio najdublji trag.

Do lipnja 1941. zapovijedao je Osječkom divizijom. Od srpnja do listopada 1941. iz Bihaća je zapovijedao Ličkim zdrugom, a iz tog razdoblja poslije će ga se prisjećati Titov general Jovo Popović. U zapisima o Prvoj ličkoj proleterskoj brigadi on je Lukića kao zapovjednika vojske kvislinš- ke države, doduše, „počastio“ titulom Pavelićeva generala, ali je njegove akcije nazivao „pokušajem pacifikacije Like“, očito razlikujući ga od ustaških časnika na tom području kojima je poimence nabrajao zločine nad civilima. Istodobno je bio i časnik za vezu sa 2. talijanskom armadom. Velikim ratnim operacijama zapovijedao je tek od kraja 1941. do travnja 1943. kao zapovjednik 3. domobranskog zbora u Sarajevu. U tom je razdoblju bio u središtu najtežih bitaka u Bosni i Hercegovini te je vrlo često surađivao s Crnom legijom Jure Francetića.

Drugi svjetski rat bjesnio je punom žestinom, pobjednik se nije naslućivao, a onda je u dobi od 57 godina general Lukić naglo umirovljen jer se protivio slanju hrvatskih vojnika u njemačke legije te na bojišta po SSSR-u. Kad je riječ o osobnom životu, spominje se da se Lukić s proglašenjem Hrvatske pravoslavne crkve u lipnju 1942. počeo izjašnjavati kao član te konfesije. Kraj rata dočekao je u Zagrebu kao umirovljenik. Uz njegovo se ime nikada nije vezivao nijedan zločin, no komunističke su ga vlasti zbog suradnje s neprijateljem osudile na 10 godina zatvora. Pomilovan je nakon odsluženih pet godina te je u Zagrebu živio do smrti 1961. godine.

 | Autor : Sandro Ostojić Foto: Sandro Ostojić

Fotografija: Hrvatski vojnici u njemačkoj legiji na Istočnom bojištu

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u travnju 2011. godine.
 

MM POVIJEST NA FILMU Ratne patnje neshvaćenog pojedinca Xiao INVAZIJA NA EUROPU Moderne fotografije Hitlerovog Atlantskog zida u boji UVODNIK NOVOG BROJA Nakon „Prinz Eugena“ i „Handžara“, evo i ratnog puta „Skenderbega“
 

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.