Tko je kriv za početak Prvoga svjetskog rata? Pitanje je koje već cijelo stoljeće čeka odgovor. Suvremeni povjesničari sve više dvoje oko istinitosti pobjedničke verzije prema kojoj ta krivnja počiva na Njemačkoj. Povijesni izvori daju sve više argumenata u korist suprotnim tvrdnjama. Utvrđivanje krivnje otežava veliki broj krivotvorina kojima su sudionice rata nastojale „oprati“ krivnju sa svojih leđa. Francuska, država koja se najviše poziva na ulogu žrtve Velikog rata, izdala je najviše takvih krivotvorina. No, to i ne treba čuditi budući da milijunske žrtve predstavljaju preveliki krimen da bi ga bilo koja država prihvatila.

Iako su zadnjih desetljeća sve glasnije optužbe na račun Velike Britanije, zahvaljujući činjenici da se u jeku rata urušila pod pritiskom revolucije, uloga Rusije već je dugo u zadnjem planu. Odgovor na stoljetno pitanje upravo je stigao s vrha ruske države. Prigodom odavanja počasti herojima Prvoga svjetskog rata, ruski predsjednik Vladimir Putin u Moskvi je izjavio sljedeće: „U predvečerje Prvoga svjetskog rata Rusija je učinila sve da se konflikt između Srbije i Austro-Ugarske riješi mirno, bez prolijevanja krvi. Ali Rusiju nisu slušali. I ona je morala odgovoriti na izazov da bi zaštitila bratsku slavensku naciju“. Putin je ovom izjavom zapravo priznao rusku krivnju za početak Prvoga svjetskog rata. Zašto? Najbolje se podsjetiti na ono što se događalo prije točno sto godina i na što se odnosi Putinova izjava.

Rusija se, dakle, dulje vrijeme pripremala za konačan obračun s Njemačkom i Austro-Ugarskom. O tome nam svjedoče brojne činjenice, poput zabrane rada njemačkim radnicima u ruskim škverovima te zabrana prijava njemačkim tvrtkama na javnim natječajima kojima je Rusija narušavala odnos s Njemačkom i kršila međunarodni ugovor koji je njemačkim tvrtkama jamčio ravnopravan položaj. Rusija je uvela i zakonske osnove koje su išle u smjeru protjerivanja Nijemaca nastanjenih u Rusiji, zabranila je izvoz konja u Njemačku i Austro-Ugarsku, a usto je početkom 1914. provodila pokusne mobilizacije radi kojih je Njemačka bezuspješno prosvjedovala, pa je užurbano radila na utvrđivanju granica i slično. Rusija je u svim tim postupcima uživala snažnu potporu svoga kreditora – Francuske. Francuska i Rusija našle su se zapravo u svojevrsnoj pat poziciji jer Rusija nije bila u stanju vraćati francuske kredite, ali nije niti mogla opstati bez daljnjeg zaduživanja. Dužničke prilike dovele su do simbioze u kojoj su obje države postale ovisne jedna o drugoj. Njemačka kao sila u usponu našla se na putu Rusiji zbog ruske želje za prodorom na Sredozemlje, čime je Rusija preko Srbije i balkanskih država nastojala ostvariti što veći politički, ekonomski i vojni značaj, o čemu je već bilo riječi u jednom od mojih prethodnih tekstova (vidi: http://vojnapovijest.vecernji.hr/rusija-je-gurnula-srbiju-u-rat-kako-bi-izbacila-njemacku-s-balkana-948892).

Kako bi osigurala svoj utjecaj, Rusija je konstantno radila na potpirivanju velikosrpskih težnji koje su i rezultirale sarajevskim atentatom te austrougarskom odlukom da riješi problem srpske propagande kojom je Srbija poticala slavenske narode Monarhije na ustanak protiv Beča i kojom je svojatala njezine teritorije. Austro-Ugarska je svim velesilama dala izjavu da je riječ o kažnjeničkoj akciji s ciljem slamanja velikosrpske propagande, uvelike potpirivane od strane službenog Beograda, te da nema nikakvih teritorijalnih pretenzija prema Srbiji. Današnjim riječnikom rekli bi da je riječ bila o preventivnom ratu, a takvih primjera imamo i danas.

Rusija je bila svjesna da će velikosrpsko rovarenje protiv Austro-Ugarske kad-tad rezultirati obračunom na koji je Rusija morala biti spremna. Petrograd je morao pripremiti opravdanje kojime će se pred ruskim narodom opravdati za sudjelovanje u budućem sukobu. Taj dio posla odrađivali su ruski mediji koji su među ruskim stanovništvom širili jaku antinjemačku propagandu. U tom poslu su ruski mediji bili vrlo uspješni i usklađeni sa srpskim medijima. Teren za obračun bio je postavljen. Povod je ubrzo stigao iz beogradskih velikosrpskih krugova. Zar ne čudi činjenica da Rusija, koja je također bila monarhija, ne osuđuje atentat na prijestolonasljednika već staje uz bok njegovim atentatorima? Upravo se tome čudio i njemački car Vilim II. u telegramu upućenom ruskom caru Nikoli II., u kojemu ga upozorava da su obojica suvereni te da im je zajednički interes kažnjavanje počinitelja atentata. Ne trebamo posebno podsjećati da su i ruski primjeri upućivali na to da niti Rusija nije bila imuna od metaka i bombi upućenih na svoje prijestolje.

Iz navedenog je jasno da Putin ne govori istinu kada kaže da je Rusija učinila sve da se konflikt između Srbije i Austro-Ugarske riješi mirnim putem. Povijesne činjenice govore upravo suprotno Putinovoj tvrdnji. Kada Putin navodi da „Rusiju nisu slušali“, tada misli na to da njemački car Vilim nije poslušao cara Nikolu kada je potonji od njega tražio da odgovori Austro-Ugarsku od napada na Srbiju. Vilim to nije smatrao „sramotnim ratom“ kako je objavu rata nazvao ruski car, već sasvim legitimnim činom preventivnog rata na koji je Beč imao puno pravo s obzirom na srpska nastojanja oko destabilizacije Austro-Ugarske. U tome je i ležao ključ rata. Rusiji je bio poznat čvrst njemački stav oko pitanja kažnjavanja Srbije. Prepiska između careva svjedoči o njemačkom zalaganju za lokalizacijom sukoba. No, Rusija je težila neprijateljstvu širih razmjera, između ostalog i zbog rješavanja svojih unutarnjih problema. Revolucija je bila na pragu, a u tome je Nikola II. mogao svjedočiti s prozora Zimskog dvorca. Trebalo je hitno revolucionare s petrogradskih ulica udaljiti na bojišta.

Vrlo je zanimljiv odgovor cara Nikole u kojemu ističe da se neće moći dugo opirati pritisku koji se na njega vrši te da će biti „prisiljen poprimiti mjere koje vode k ratu“. Pritisak ruske javnosti mogao se zahvaliti protunjemačkoj kampanji koju su ruski mediji provodili dulje vrijeme. Zanimljivo je da je i Putin nakon cijelog stoljeća ponovio riječi Nikole II. kada je izjavio da je Rusija „morala odgovoriti na izazov da bi zaštitila bratsku slavensku naciju“. Naravno da se Rusija nije dignula na oružje da bi zaštitila „bratsku slavensku naciju“ već da bi zaštitila svoj interes na Balkanu i time si osigurala značajan utjecaj na Sredozemlje te Njemačkoj pomrsila planove na Bliskom Istoku. Kako je Rusija postupala prema bratskim slavenskim nacijama najbolje nam svjedoči primjer okupacije dijela Poljske i odnos Rusije prema Poljacima. Manje je poznat podatak da je Rusija početkom 1914. donijela zakonske osnove kojima su se uvodila ograničenja za Poljake prema kojima oni ne bi mogli kupiti niti iznajmiti zemljište u Rusiji. Te zakonske osnove, osim na Poljake, odnosile su se i na Židove nastanjene u Rusiji, kao i na sve strane državljane. Rusija je na njemačke apele za mirom odgovorila općom mobilizacijom i time pokrenula lančanu reakciju koja je dovela do dotad neviđene tragedije. U dijelu u kojemu Putin kaže da je Rusija „morala odgovoriti na izazov“ krije se prvo rusko priznanje o krivnji za početak Prvoga svjetskoga rata, koje je došlo, ni manje ni više, nego iz usta prvog ruskog čelnika!

Gdje smo danas? Srbija je danas usamljenija više nego ikad prije. Nema više Austro-Ugarske, a Srbija svoj narod i dalje hrani romantičarskom idejom panslavizma prikazujući Ruse kao svoju slavensku braću. Nije zaboravljena niti velikosrpska ideja. Ona je i dovela do rata u Hrvatskoj i BiH, a političke prilike u pogledu srpske manjine u Hrvatskoj nalikuju na velikosrpska potpirivanja austrougarskih Srba prije stotinu godina. Poznata po tome da svoje ratne poraze prikazuje kao pobjede, Srbija i danas predstavlja veliku opasnost za mir na Balkanu. O tome nam među retcima svjedoči i Putinova izjava. Srbija niti danas, nakon cijelog stoljeća, nije odustala od uloge koju joj je namijenila carska Rusija. U vremenu vrlo napetih odnosa Rusije i Zapada, Hrvatska pak vraća pričuvni sastav prema istočnim granicama i dobiva svesrdnu vojnu pomoć SAD-a.

Svjetske prilike danas neodoljivo podsjećaju na događanja od prije sto godina. Neriješeni problemi Prvoga svjetskog rata doveli su do još okrutnijeg Drugoga svjetskog rata. Hoće li se taj neslavni niz nastaviti ili su veliki svjetski obračuni ipak samo stvar prošlosti? Trenutačna situacija, na žalost, ne pruža jednoznačan odgovor na to pitanje.

Ima plaću od 15 milijuna eura. ‘Razumijem da se to mnogim ljudima ne čini normalnim, ali..’