Naslovnica

Hrabri su Austrijanci tada obranili kršćansku Europu od osmanske invazije...

Dana 10. travnja, Sulejman i njegova vojska od oko 120 000 vojnika uz dodatnih 200 000 robova i rezervnog kadra napustilo je Konstantinopol te krenulo prema austrijskom glavnom gradu Beču. Putem je ta ogromna vojska zauzimala gradove, pljačkala zavičaj te uzimala mladiće u ropstvo.
22. rujna 2016. u 17:40 13 komentara 7534 prikaza
Rat
Foto: kurious.ku.edu.tr

Neuspješna osmanska opsada Beča 1529. godine označila je početak kraja njihovog carstva. Također je i zaustavila proboj Islama u središnju i zapadnu Europu te osigurala budućnost kršćanstvu u regiji, piše HistoryPlace.

1520. godine Sulejman II. postao je deseti sultan Osmanskog carstva koje se u tom trenutku prostiralo od granice s Perzijom do zapadnog dijela Afrike te većeg dijela Balkana. Sulejman je naslijedio najveću i najjaču vojsku na svijetu koja je sadržavala pješaštvo, konjicu, inženjere te topništvo. U srcu njegove vojske bili su janjičari, robovi-plaćenici koji su oteti od kršćana te odgojeni kao muslimanski vojnici. Iz svog glavnog grada Konstantinopola turski je sultan odmah započeo s izradom planova za širenje svog carstva.

Rat | Autor : i.ytimg.com Foto: i.ytimg.com

Sulejman je naslijedio i vrlo snažnu mornaricu kojom je opsjedao otočnu tvrđavu Rodos. U svojoj prvoj pobjedi, dopustio je siguran i slobodan prolaz braniteljima u zamjenu za njihovu predaju. Ova je pobjeda pokazala svijetu da će Sulejman poštivati predaje. Međutim, ako netko nije htio predati svoju utvrdu mirnim putem, Sulejman je često razarao gradove te masakrirao starce i prodavao žene i djecu u roblje. Godine 1528., Sulejman je neutralizirao Mađarsku te postavio marionetskog vladara na prijestolje. Sve što je stajalo između Turaka i zapadne Europe bila je Austrija te njezini španjolski i francuski saveznici. Kako bi iskoristio razdor među svojim neprijateljima, Sulejman je stvorio tajno savezništvo s francuskim kraljem. Papa Clement VII, iako nije bio saveznik muslimanskog sultana, povukao je svu vjersku i političku potporu od Austrijanaca.

U proljeće 1529. godine, kralj Karlo i njegovi Austrijanci sami su morali odbaciti osmanske napadače. Dana 10. travnja, Sulejman i njegova vojska od oko 120 000 vojnika uz dodatnih 200 000 vojnika i pomoćnog kadra napustilo je Konstantinopol te krenulo prema austrijskom glavnom gradu Beču. Putem je ta ogromna vojska zauzimala gradove, pljačkala zavičaj te uzimala mladiće u ropstvo. U međuvremenu se Beč pod zapovjedništvom grofa Niklasa Von Salm-Reifferscheidta i Wilhelma Von Rogendorfa pripremao za nadolazeću bitku. Njihov se zadatak činio nemogućim. Gradske su zidine bile debele samo dva metra te su bile projektirane kako bi odbacivale srednjovjekovne napadače, a ne tursko topništvo. Austrijska je posada brojala oko 20 000 ljudi uz 72 topa. Jedina pomoć koja je stigla bila je španjolska jedinica od 700 pješaka naoružanih mušketama.

Iako brojčani inferiorniji, Beč se mogao strateški braniti prirodnim putem. Dunav je blokirao prilaz sa sjevera dok je mreža potoka i riječica iz Dunava sprječavala ulaz s istoka. Bio je otvoren put samo južno i zapadno. Bečki su generali iskoristili navedene prednosti nekoliko tjedana prije nego što su stigli Turci. Uništili su nastambe i ostale zgrade koje su bile na glavnim prilazima gradu kako bi se neprijatelj lakše vidio tijekom napada. Kopali su rorove te postavljali različite zapreke na prilaze. Dovukli su jako puno zaliha u grad, iščekivajući dugu opsadu te su naravno i žene i djecu evakuirali. Nisu to učinili samo da bi se trošilo manje zaliha, nego da ne bi došlo do silovanja, ubijanja i pljačkanja u slučaju osmanske pobjede.

Još je jedan čimbenik branio Beč: ljeto 1529. je bilo jedno od najkišovitijih u povijesti. Stalne kiše usporavale su osmansko napredovanje te su otežavale kretanje vojske. Kada su došli do Beča u rujnu, zima je već bila pred vratima, a branitelji su bili pripremljeni. Nakon što je došao, Sulejman je odmah zatražio predaju grada. Kada su ga Austrijanci odbili, započeo je sa žestokom topničkom paljbom sa svojih 300 topova te je naredio svojim inženjerima da kopaju.

Dana 12. listopada, hladni zimski vjetrovi prolazili su kroz kosti turskih i austrijskih vojnika. Uskoro je Sulejman napao sa svojim janjičarima na čelu. Dva su podzemna tunela bila kratko otvorena, ali su ih hrabri Austrijanci zatrpali. Poginulo je oko 1 200 ljudi. Dva dana kasnije Sulejman je opet napao ali su ga Austrijanci odbili.

Sulejman po prvi puta nije uspio u svojim nakanama. Velik broj mrtvih, nikad poraženih janjičara ležao je oko zidina. Sulejman nije imao izbora nego pokupiti šatore te krenuti natrag u Konstantinopol. Prije nego što su krenuli natrag masakrirali su tisuće zarobljenika koje su zarobili na putu prema Beču. Tijekom svog dugog puta kući, još je više Turaka poginulo od pljačkaša koji su napadali na krilima vojske u povlačenju. Gubitak Beča nije snažno umanjio snagu Osmanskog carstva, ali je zaustavio muslimanski prodor u Europu. Sulejman i njegova vojska itekako su bili uspješni nakon Beča, ali su te pobjede češće bile protiv Perzijanaca nego zapadnjaka. Osmansko je carstvo preživjelo još nekoliko stoljeća ali im je vrhunac bio negdje blizu bečkih zidina, bar do 1683. godine.

Nakon bitke kod Beča, zapadne zemlje više nisu smatrale Turke i janjičare nepobjedivom vojnom silom. Tad kad su Austrijanci odbili osmansko carstvo, odbacili ih na istok te nastavili razvijati kulturu i kršćanstvo, europske su se zemlje mogle vratiti međusobnom ratovanju između katolika i protestanata.

Da je slučajno Beč tada pao u ruke Sulejmana, njegove bi vojske nastavile idućeg proljeća svoj pohod prema njemačkim provincijama. Postojala je mogućnost da bi Sulejmanovo carstvo stiglo čak do Sjevernog mora zbog svog savezništva s Francuzima. Međutim, nakon Beča Osmanlije nisu više tako često napadali europske zemlje te je snaga carstva sve više i više bila slabija.

>>Bitka kod Petrovaradina 1716. godine

>>Bombarda sultana Mehmeda Osvajača

  • jan-sobjeski:

    Historia magistra vitae est. Povijest je učiteljica života.

  • jezero-matica:

    Na današnji dan 1396. dogodila se velika bitka kod Nikopolja u današnjoj Bugarskoj gdje je ususret nadirućoj osmanlijskoj vojsci stala ujedinjena kršćanska vojska. Tu vojsku vodio je kralj Žigmund, a desno krilo su osiguravali hrvatski ban Lacković i hrvatski velikaš ... prikaži još!kaš Nikola Gorjanski. Na lijevom krilu vojske bio je Herman Celjski. Na strani muslimanskih snaga bilo je i vazalnih „kršćana“, kao npr. srpski despot Stefan Lazarević sa 5000 srpskih oklopljenih konjanika. Bio je to sin srpskog kneza Lazara kojeg su Turci ubili na Kosovom Polju (kasnije je okrenuo leđa i Turcima). Vazalstvo (sluganstvo protivniku) je pojam poznat srpskoj povijesti u mnogim bitkama poput Nikopolja, Marice, Kosova i drugih.

  • jan-sobjeski:

    Poštovani, Zaječarac. Nitko Srbe ne mrzi, bar ne oko mene. To je samo izgovor da se opravdaju velikosrpska osvajanja, te etničko čišćenje nesrba po Bosni i Hrvatskoj.