Može se reći da je neko vrijeme glavni grad Humske zemlje bio Blagaj. Planski utvrđeno i uređeno sjedište lokalnog velikaša, smješteno na uzvisini iznad izvora rijeke Bune, koja je lijeva pritoka Neretve, slovio je i kao omiljeno mjesto vojvode Stjepana Vukčića Kosače. Blagaj je bio okružen teško prohodnim kraškim terenom, a blizu njega nalazilo se i naselje Most pod Humom.
Bilježi se da je još za vrijeme kršćanske vladavine nad Humskom zemljom tu postojao prijelaz iznad rijeke Neretve oko kojeg je bilo omanje naselje, a kasnije i jedno utvrđenje u obliku nadzorne kule. Mostar je tako kao naselje iznikao ponajviše za vrijeme turske vladavine u XVI. stoljeću, kada je i sagrađen nadaleko poznati kameni Stari most.
U dosad poznatim izvorima mjesto današnjega Mostara prvi se put spominje 3. travnja 1452. u jednom spisu Dubrovčana, u kojemu oni pišu da se knez Vladislav, sin hercega Stjepana, njihova neprijatelja, odmetnuo od oca sa svojom majkom te da je zauzeo grad Blagaj, Tođevac, Vratar u Sutjeskoj, kao i dvije tvrđave na Mostu Neretve. Taj je navod vrlo važan jer kratko i jasno navodi kako je na Neretvi postojao most skupa s dvije utvrde. Dvije godine poslije toga, točnije 1. lipnja 1454., napuljski kralj Alfonso I. Aragonski (1442.-1458.) u povelji kojom uzima u zaštitu hercega Stjepana nabraja sve hercegove posjede i gradove. Uz ostalo, tu je i grad Most s pripadnim mjestima, grad Nebojša u župi Večerići te gradovi Borovac i Biograd na lijevoj obali Neretve kod Konjica.
Prvotni mostarski most koji spominju dubrovački trgovci bio je najvjerojatnije drvena konstrukcija koja je visjela na jakim željeznim lancima. Kod pojedinih autora navodi se kako je 1466. godine ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin na tom mjestu podigao kameni most. To ne bi moglo biti točno budući da na tom mjestu uvjeta, vremena za planiranje, ali i znanja za gradnju pouzdanog kamenog luka, nije bilo. Kameni most sagrađen je u Mostaru tek 1566. godine, i to se sa sigurnošću može reći sudeći po zapisima turskih kroničara iz XVII. stoljeća, poput Evlije Čelebije. Sa znatnom se, pak, sigurnošću može reći kako su u doba odmetnutog hercegova sina Vladislava na obalama zasigurno postojale nadzorne građevine, odnosno kule, koje su stajale iznad lančanog mosta. Funkcija tih kula bila je sigurnosna, regulacijska i zaštitna, jer je trebalo davati potporu trgovinskom, ali i povremenom vojnom prometu. S kula su se mogle ispaljivati strijele iz lukova samostrela, a kasnije i vatrenog oružja. Nije zabilježeno da su kule u toj prvoj fazi bile prilagođene lakom topništvu ili težim bacačima projektila drvene konstrukcije. No, da je na građevinu tog obujma bilo moguće instalirati klasičnu srednjovjekovnu ili vatrenu artiljeriju manjeg kalibra, nije za otpisati.
U to doba vojni pohodi manjeg ili srednjeg dometa bili su učestali kako su Humskom zemljom i Bosnom vladali unutarnji velikaški sukobi za posjede i privilegije. Vojvoda Stjepan Kosača zabilježen je kao poprilično ratoboran feudalac kojemu nije bilo strano udarati na susjede kao i na strance. Njegova želja za moći i dominacijom vjerojatno ga je i posvadila sa sinom, koji se po gore navedenom odmetnuo te zaposjeo dvije kule s mostom na Neretvi. Dubrovački ljetopisac Jakov Lukarić u svojim Dubrovačkim analima zabilježio je godine 1605. da je Vladislav nakon zavade sa svojim ocem zauzeo bliski Blagaj, a potom i Mostar, čija se tvrđava nalazi na rijeci Neretvi, a sagradio ju je 1440. godine Radigost, kućni upravitelj Stjepana Kosače. Dodatak u imenu gost govori nam da se radi o bogumilskom nazivu ili činu, a možda i o nečemu većem, s obzirom na to da mu je povjerena gradnja tako važnog objekta. U povelji od 3. veljače 1445. godine herceg Kosača Radina naziva “starcem”, kao i Dubrovčani u jednom pismu iz travnja iste godine. Po Dubrovčanima - to bi bio Radin Butković, osoba u službi Kosače, i vjerojatno je kroz tu službu bio nadglednik radova. Mostar je, dakle, prvotno trgovačka, a potom i vojno značajna prometna točka kojom je Kosača nastojao općenito učvrstiti svoj položaj u okrugu Blagaja i dalje prema sjeveru. Iznad mosta nalazi se brdo Hum zaobljena oblika, masivom manjim dijelom spojeno za susjedno Brkanovo brdo. Inače, nalazimo da diljem današnje Hercegovine postoje razne izvedenice iz imena Hum, poput: Zahum ili Zahumlje, Podhum, Humac i sl. Može se reći da se tek od početka XV. stoljeća, ili bolje rečeno u njegovoj prvoj polovici, određeni velikaši posebne političke i gospodarske moći počinju glasno nazivati hercegom, što su onu u biti i bivali - vojvode.
Ta njemačka inačica titule, tj. svečani naslov, potječe iz navedenog razdoblja, a naročito se sviđala visokim plemićima poput Hrvoja Vukčića, te posebice navedenom Stjepanu, tadašnjem gospodaru najvećeg dijela Humske. Velikaši poput njega i službeno preuzimaju te titule, stavljajući ih u protokolarni optjecaj i na znanje svima kroz povelje, upravne spise, darovnice i sl. Ako su protekla stoljeća bila vrijeme udaranja temelja svojevrsnoj bosanskoj nezavisnosti i državnosti, može se reći da je kraj XIV. i velik dio XV. stoljeća bio krajnje politički nepredvidiv, nemiran i protkan borbom za posjede te političkom moći. Od 1380. do 1415. godine traje razdoblje borbe za učvršćivanje Bosne kao kraljevine i gradnje zaštite od vanjskih utjecaja. No, također, karakteristika toga vremena su učestali međusobni sukobi između humskih, odnosno bosanskih plemenitaša. U stalnoj borbi za vlašću i većim brojem posjeda, vladarske kuće i moćnije obitelji iscrpljuju se u manjim okršajima, otvarajući time put za lakši upad; prvotno ugarskih, a potom i mnogo pogubnijih turskih vojski. Pavlovići i Kosače se tako, primjerice, svako malo sukobljavaju zbog raznih pitanja - počevši od zemlje pa sve do političkog opredjeljenja ili naklonosti europskih dvorova. Često su između sukobljenih strana posrednici ili miritelji i bosanski velikaši te kraljevi. No, umjesto iskrenih namjera stvaranja povjerenja i pomirenja, više je onih koji u tom posredništvu pokušavaju manipulirati političkim bodovima za vlastiti interes. Stvara se tzv. vrzino kolo ili klupko, koje se sa svakim pokušajem popravka sve više zapliće. Također, promatrajući sve iz određenog sociološko-moralnog karaktera, stječe se dojam kako je Bosna tog doba zemlja spletki, spletkarenja, borbe za moć te ljudske dvoličnosti u pogledu političkog odlučivanja i upravljanja. Uz sve navedeno, može se reći da je Bosna i zemlja protuslovlja.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u lipnju 2011.
