Naslovnica

Zašto je usporavana deblokada Sarajeva?

Po skromnom sudu autora ovoga teksta, Glavni stožer Armije BiH njegovi zapovjednici početkom su napada na Sarajevo u proljeće 1992. godine podcijenili jačinu srpskih snaga oko Sarajeva, što će se kasni­je ispostaviti kao ključno za opsa­du Sarajeva.
14. siječnja 2016. u 11:05 1 komentara 3533 prikaza
Sarajevo
Foto: Wikimedia

...Da su srpske snage 1992. godine zauzele bosanskohercegovačku prijestolni­cu, BiH kao država više ne bi posto­jala. Također, neospoma je povije­sna činjenica da su vojna blokada i kasnija opsada Sarajeva promijeni­le tijek rata u BiH i to u korist srpske strane. Zahvaljujući opsadi Sarajeva srpske su snage spriječile da oko 60 000 vojnika Armije BiH bude anga­žirano negdje drugdje gdje su srpske snage bile nedostatne u ljudstvu. Ta­koder, činjenica da je glavni grad bio blokiran četiri godine otežavala je su­stav obrane i na drugim slobodnim područjima BIH. Posebna su priča za sebe neuspješne vojne deblokade Sarajeva. One su po pravilu izvocle­ne bez prethodne logističke pripre­me i podrške, uz lošu koordinaciju snaga u i izvan opsadnoga prstena. Od početka opsade Sarajeva nikada nisu bile koordinirane akcije deblo­kade Sarajeva zajedničkih snaga Ar­mije BiH i HVO-a Kiseljak. Dijelom zbog sporazuma Karadžić-Boban iz Graza 1992. godine u kojemu se po­sebno isticalo nepotrebno sukoblja­vanje srpskih i hrvatslcih snaga u BiH gdje su naselja etnički čista, pogoto­vu nakon teških i krvavih borbi JNA HVO-a na lcupreškom platou. Naravno, moraju se spomenuti kri­minal i anarhija koji su vladali na planini Igman, toj Idjučnoj žili ku­cavici Sarajeva tijekom opsade. Sla­ba koordinacija vojnih zapovjecl­nika, bezvlašće, bahato ponašanje Jusufa Prazine na Igmanu, njego­vo maltretiranje viših oficira Armije BiH te njegovo protjerivanje s Igmana, uhićenje generala Jovana Divjaka, nikada do kraja rasvijet­ljeno ubojstvo jednoga od organi­zatora obrane Igmana Fadila Đoze i teško ranjavanje Mirsada Ćatića - Čuperka te avanturizam nekih za­povjednika (viditi kopiju naredbe Mate Šarlije - Dajdže), sve su to či­nitelji koji su otežavali i usporava­li akcije deblokade Sarajeva. Uz sve negativno nabrojeno, unutar obrambenih snaga Sarajeva posto­jala je još jedna barijera, a to je ot­por i nepovjerenje prema svim ofi­cirima koji su došli iz JNA pa makar oni bili i najsposobniji za obranu deblokadu Sarajeva.

Po skromnom sudu autora ovoga teksta, Glavni stožer Armije BiH njegovi zapovjednici početkom su napada na Sarajevo u proljeće 1992. godine podcijenili jačinu srpskih snaga oko Sarajeva, što će se kasni­je ispostaviti kao ključno za opsa­du Sarajeva. Od svih vojnih efektiva koje je JNA imala u BiH, u Sarajevu je bilo smješteno najviše vojarni, čak njih osam u urbanom područ­ju Sarajeva s najviše ratne opreme, oružja i strjeljiva. Ovome treba pri­dodati i činjenicu da je postojala nepovoljna prirodna konfiguraci­ja terena oko Sarajeva na koju su se vezala naselja s većinskim srpskim stanovništvom (Neđarići, naselja na padinama Trebevića, Pale, Sokolac, pojas planine Romanije i Jahorine). Na kraju, kada se uzmu u obzir svi gore navedeni razlozi, dolazimo do zaključka zašto je opsada Sarajeva trajala gotovo četiri godine.

S druge strane, srpska strana, iako je nadzirala život i smrt u Saraje­vu, na opsadi je Sarajeva doživjela svojevrsni medijski poraz jer je či­tav svijet zahvaljujući stranim izvje­stiteljima (Christiane Arnanpour sa CNN-a, Allan Little s BBC-a i Arnot van Linden sa Sky Newsa) mogao vidjeti razmjere zločinačke opsade Sarajeva i ubijanje njegovih žitelja. O razmjerarna ljudskih tragedija za vrijeme opsade Sarajeva, patnja­ma desetaka tisuća Sarajlija, o sto­tinama Sarajlija koji su izgubili svo­je najmilije, roditelje, djecu, braću, sestre, susjeđe, o tisućama ranjenih Sarajlija, o Sarajlijama koji su bili primorani napustiti svoj rodni grad te su sada rasuti po cijelom svijetu, o tome je malo napisati na tisuće stranica teksta. Zbog toga ovaj tekst i završavam jednom pričom od ti­suća ratnih priča.

Priča seže u ratnu 1994. godinu, teš­ku i hladnu zimu na Novu godinu kada je Sarajka Irma Kolar, koja je ne­kako preživljavala pakao okupirane Grbavice, dobila na poklon za Novu godinu od prijatelja kod kojih se sa­krila predivnu monografiju M. Prsto­jevića „Zaboravljeno Sarajevo". Po­svetu u monografiji citiram: „Ovo je Sarajevo kakvo je bilo i kakvo će biti. Zatvori ga u srce da se ne raspline, dok se samo sebe ne sjeti i ponovo počne postojati." Tako je i bilo. Zato se 6. travnja 2012. godine trebamo svi sjetiti opsade olimpijskoga ljepotana na Miljackoj podno Trebevića, a ako netko i zaplače, nije sramota pustiti jednu suzu za Sarajevom.

>>Srpska strana doživjela je medijski poraz

>>Sarajevski parkovi pretvoreni su u groblja

>>Primirje je prekršeno ni više ni manje nego 2000 puta u jednom danu

>>UNPROFOR pokazuje svoju slabost; propada posljednja deblokada Sarajeva

  • Avatar nemam-pojm@
    nemam-pojm@:

    Sarajevo, je u svakoj varijanti rata bilo glavni stožer YU. Stoga je razrađen niz varijanti kružne obrane,. Srbi su primjenili plan Romanija. Nažalost slabašna armija BiH vođena niže rangiranim oficirima jugo.vojske je poznavajući malo o planovima napravila očajničke pokušaje proboja. ... prikaži još! HVO se povukao iz akcije pošto mu nije jasno data zona odgovornosti i pravo uvida u kordiniranost djelovanja. Skraćeno HVO nije htio bit žrtveno janje.