NOVI BROJ VP-a, MAGAZINA ZA VOJNU POVIJEST

Ludilo i psihijatrija u ratu: PTSP kod partizana

Foto: Dinko Predoević
1/4
03.03.2015.
u 01:28

U vojnim postrojbama uobičajeno je takvo ponašanje nazivano „borbenim napadima“, a među narodom se govorilo o „partizanskoj bolesti“.

Za većinu čitatelja časopisa Vojna povijest, a posebice za pripadnike srednje generacije, lik „ludog Boška“ u filmu Veljka Bulajića „ Bitka na Neretvi“ iz 1969. godine bio je prvi susret s poremećenim partizanskim borcem neobično autoritativnog i nasilnog ponašanja. Sama radnja filma odvija se u proljeće 1943. godine, kada su se zapravo među partizanima i počeli pojavljivati prvi slučajevi histeričnih psihičkih poremećaja. Prvi puta su zamijećeni i zabilježeni na području oko Kozare u izrazito partizanskim sredinama. Pojedinci su zapadali u neku vrstu transa i u tom stanju proživljavali i prikazivali borbu s neprijateljem. Napadi su trajali od nekoliko trenutaka do nekoliko sati i ponavljali su se i do desetak puta na dan. Poslije proživljenog napada bolesnik se uopće nije sjećao što je za vrijeme napada govorio ili činio. Bolest se nastavila progresivno širiti po ostalim krajevima, a posebno se intenzivira završetkom rata kada se broj oboljelih počeo naglo povećavati. U medicinskim krugovima bolest je bila poznata pod nazivom „kozarska psihoza“.

Foto: Ninoslav Bandić

U vojnim postrojbama uobičajeno je takvo ponašanje nazivano „borbenim napadima“, a među narodom se govorilo o „partizanskoj bolesti“. U većini slučajeva ovakve bolesnike su nazivali „jurišantima“, a oni sami za sebe najradije su uzimali naziv „živčani“. „U borbi imate posla sa složenim psihološkim stanjima. U borbi nitko nije uistinu „duševno zdrav“. Stanje vojnika na bojišnici vrlo je uzburkano i javlja se epidemija ludila koja utječe na sve, a one koje ne zahvati, vrlo brzo umiru.“- iskaz američkog marinca iz Drugoga svjetskog rata iz knjige „Nema više heroja“ Richarda Gabriela. Ratni stres u borbi nije nova i nepoznata kategorija. Iako je prvo sustavno i organizirano zbrinjavanje oboljelih uvela tek ruska carska vojska, u vrijeme Rusko-japanskog rata 1905. godine slučajevi su bilježeni i praćeni kroz cijelu povijest civilizacije i ratova. Povijesni izvori i literarna djela puna su mrzovoljnosti i umora pojedinih epskih junaka, neobjašnjivih raspada dobro organiziranih vojski, bezrazložnih nedolazaka na bojno polje, samoubojstava i i drugih različitih tužnih događaja. Do sustavnog sagledavanja problema i pokušaja utjecaja na njih dolazi u razdoblju postrojavanja stalnih nacionalnih oružanih snaga. Ovakve vojske više se ne temelje na plaćenom profesionalnom vojniku koji je počesto i stranac.

Foto: Dinko Predoević

Njegova neučinkovitost ili gubitak, pod uvjetom da se ima novaca, uvijek se mogla nadoknaditi novim ugovorom. Nakon obavljenog posla najamnik je bio plaćen te je odlazio i poslodavac više prema njemu nije imao nikakve obveze. Pojavom velikih vojski koje su nastale uvođenjem vojne službe i mobilizacijom vojno sposobnog stanovništva vlastodržac ili država dolaze u obvezu koju moraju preuzeti kao dio motivacije za vojnu službu. Ova briga najprije je pokrila razne vrste fizičkih oštećenja, invaliditet i zbrinjavanje obitelji poginulih vojnika. Nakon građanskog rata u SAD-u te francusko-njemačkog rata 1871. godine raste interes za pojave i praćenja psihičkog stresa vojnika. U prvom redu to je zainteresiralo vojne planere i zapovjednike radi mogućeg utjecaja ratnog stresa na postupanje pojedinaca i postrojbi u ratnim uvjetima. Npr. u njemačkoj je vojsci glavni napor po tom pitanju bio usmjeren prema prevenciji , gdje se putem liječničkih novačkih komisija nastojalo izdvojiti potencijalno „opasne i bolesne“ pojedince.

Glavni napor prvih vojnih psihijatara bio je da u obuku novaka i vojnika uvedu preventivne metode kojima bi suzbili ili spriječili pojavu ratnog stresa. Posebni naglasak ovih programa bio je na izgrađivanju poslušnosti, jačanju discipline pojedinca i postrojbe te domoljubnom odgoju i isticanju žrtve za domovinu. Ratni stres u borbi na velika vrata ulazi tijekom Prvoga svjetskog rata te ga od tada medicinska znanost i društvo pomno promatraju. Pošto ćemo u daljnjem tekstu govoriti o ratnom stresu kod boraca Narodnooslobodilačke vojske i Jugoslavenske armije u razdoblju od 1943. – 1946. najprije ćemo kao usporedbu iznijeti pokazatelja na osnovi iskustva vojske SAD iz istog vremenskog razdoblja.

Foto: Dinko Predoević

Na fotografijama su partizanski borci u trenucima predaha i odmora za vrijeme rata

Prvi put opširno o ovoj temi možete čitati u novom broju VP-a, magazina za vojnu povijest koji je u prodaji na kioscima od 5. ožujka. U magazinu možete još čitati nastavak serijala o kolaboraciji i okupaciji u Drugome svjetskom ratu, ovaj put o okupaciji i podjeli Slovenije. Iz Prvoga svjetskog rata tu je posebno zanimljiva priča o ruskoj opsadi i padu grada-tvrđave Przemysla, zatim tema o željezničkom topništvu u dijelu o povijesti naoružanja, a u aktualnom uvodniku prof. dr. sc. Mirko Bilandžić piše o Ukrajini između Zapada i Istoka: ili između rata i mira. I još je niz drugih prvorazrednih tema.

Ne propustite od četvrtka, 5.3. u prodaji novi broj magazina Vojna povijest na svim kioscima za samo 19,99 kuna.

Komentara 37

Avatar Danko - SLOBO danko
Danko - SLOBO danko
08:57 04.03.2015.

Uvijek sam čitajući " Mirka i Slavka " ostao zadivljen činjenicom kako od jednog metka poginu tri " švabe". Tu činjenicu nisam dokučio do dan-danas.

LU
luftbrenzer
15:42 03.03.2015.

" U borbi nitko nije uistinu „duševno zdrav“. " . . . Točno tako, zato jer nije u prirodi čovjeka ubijanje svojeg bližnjeg. Zato jedna Božja zapovjed glasi: NE UBIJ. Nije navedeno ne ubij muslimaa, Hrvata, Srbina ...., ovog ilirbina ...., ovog ili onog, već samo ne ubij. Posve je razumljivo da oni koji su protivno svojoj ljudskoj prirodi (najčešće od političara) navedeni na ubijanje i ostala prateća zvjerstva, (mučenja, klanja, palež, silovanja, plačkanje.....) najvećim dijelom moraju snositi duševnih posljedica, kao rezultat duševnog sukoba kršćanskog morala sa nametnutim divljaštvom. Držim da se ne može ubijati bez posljedica, naročito izvan okvira čisto vojnog djelovanja, kad se u trenucima pomućene svijesti krene iživljavati nad nemoćnim ženama, djecom i starcima, a takvim su zvjerstvima obilježeni mnogi ratni sukobi. S druge pak strane potpuno je legitimno braniti svoju domovinu, ali u okviru dogovorenih ratnih konvencija, ali kojih se na žalost malo tko pridržava. No ratne traume su prolazne, tako da po okončanju II.sv. rata, još su samo koju godinu trajale ratne psihoze (u narodu znane kao "živčane") i više se nisu javljale. Danas se ratne psihoze drže trajnim, nepopravljivim stanjem, proglašavaju se invaliditetom, na osnovu kojega stradalnik stječe uvjete za prijevremenu mirovinu i invalidsku naknadu. Naravno da se takve pogodnosti često zlorabe, a ukazivanje na pretjerani broj takvih invalida, proglašava se napadom na braniteljsku skupinu. Na osnovi PTSP invalditeta rješavani su brojni slučajevi socijalnog zbrinjavanja ljudi s kojima se nije znalo ili moglo drukčije. Sve te nepravilnosti izazivaju opravdani gnjev onih koji moraju plaćatito jest dijeliti svoje bijedne mirovine s lažnim stradalnicima. S pravim invalidima nikada ne bi bilo problema i sve što im se daje nikada nije previše, naročito tjelenm invalidima što jest nepopravljivo stanje. Problem su lažnjaci koji su na razne načine ugurani u mirovinski i invalidski sustav, zbog čega trpe i pravi invalidi i umirovljenici sa punim ranim stažom, koji su htjeli-ne htjeli, prinuđeni dijeliti svoja primanja s lažnjacima.

LN
Lijepa+nasa
13:20 03.03.2015.

..moj djed je bio u partizanima,...poslije rata morao je još odraditi 38 godina da bi otišao u penziju i dobio je tada neki partizanski dodatak,.drugi je djed bio u domobranima,.prešao u partizane pred kraj rata,..i on je morao raditi cijeli svoj radni vijek do mirovine,..djedu je u partizanima poginuo sin,..dobivao je samo simboličnu naknadu od države za to,.nikakve privilegije,..ništa,...a ovi danas,...dobiju doživotni mirovinu ....,a ne znaš koji je veći domoljub ,...pa ako ju toliko voliš,..zašto ne radiš i ne pridonosiš svojim radom i zalaganjem ,..Lijepoj našoj,..kao svi normalni Hrvati..ako se pronalaze radna mjesta za civilne invalide,..ista se mogu pronaći i za vojne invalide..koja je razlika.....zato sam protiv i hadezea i sdpea,..birajmo nove ljude,....prvenstveno žene....

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije