Jednom je netko, puno pametniji od mene, izrekao najveću istinu o laži: »Sto puta ponovljena laž postat će istinom«. Milijuni žrtava Prvoga svjetskog rata nalagali su potrebu za upiranjem prstom u krivca za najveću tragediju koju je svijet do tada doživio. U nastojanju i nemoći vlada zaraćenih zemalja da se opravdaju pred svojim stanovništvom započeo je rat mitova. Svaka zemlja imala je svoj mit. Jedan je od najisticanijih njemački mit o obrambenom ratu, francuski o njemačkoj genocidnosti, talijanski o pobjedi, engleske mitove mogli bismo pak ukoričiti u izdanje s naslovom »Churchillova mitologija«, dok bi srpska mitologija, zahvaljujući svom pozamašnom opusu, trebala izlaziti u nastavcima. Premalo je mjesta da bih sada pisao o svim mitovima koji su nastali tijekom rata i nastavili svoj život u histori- ografskim radovima povjesničara zaraćenih strana, pa ću se stoga u svom izlaganju ograničiti na jedan mit čije razotkrivanje sma- tram bitnim za razumijevanje sa- mog početka rata. Riječ je o mitu o austro-ugarskom ultimatumu Srbiji.
I dan-danas u historiografskim radovima čitamo da je Beč Be- ogradu uputio ultimatum koji Srbija nije mogla ispuniti. Tu u historiografiji staje svako daljnje propitivanje i rađa se mit. Mada bi nam odgovor na pitanje zašto Srbija nije mogla ispuniti te zahtjeve zapravo mnogo toga pojasnio. Oni malo upućeniji na to će zasigurno odgovoriti da je to bilo miješanje u unutarnje stvari Srbije. Što je točno, ali u tom slu- čaju bi trebalo vrijediti pravilo reciprociteta jer je Beč miješanjem u unutarnje stvari Srbije zapravo želio prekinuti srpsko miješanje u unutarnje stvari Austro-Ugarske! Pustimo sada na stranu tvrdnje o širenju germanskog utjecaja na Balkan. I tu je riječ o jednom sasvim ispraznom mitu, koji se može lako otkloniti jednostavnim pitanjem koja tada država nije nastojala proširiti svoj utjecaj? Zar to nije činila Francuska u Turskoj, a Rusija na Balkanu, Italija u Albaniji i Libiji? Zar to, na kraju, nije činila Velika Britanija svojom mornaricom na morima diljem svijeta? Što ako tome pridodamo pitanje kolonija? Širenje utjecaja onda, kao i danas, nije bio nikakav grijeh. No vratimo se pitanju našeg mita. Bit cijelog ultimatuma počivala je u želji za dokidanjem velikosrpske propagande i velikosrpskih društava koja su djelovala na području Monarhije i rovarila protiv njezina suvereniteta. Cijeli mit o nemiješanju u unutarnje stvari Srbije i nemogućnost udovoljavanju zahtjevima iz ultimatuma nije nastao u Beogradu, već u Petrogradu. Njegov tvorac bio je ruski ministar vanjskih poslova Sergey Sazonov, koji je već tada imao spremne planove o podjeli austro-ugarskih teritorija. To su bile riječi koje je Sazonov uputio austro-ugarskom veleposlaniku, grofu Szaparyu, u Petrogradu 24. srpnja 1914. kada mu je ovaj predao službenu notu s austro-ugarskim zahtjevima Srbiji. Sazonov se tada usprotivio zahtjevima Beča za gušenjem subverzivnog velikosrpskog pokreta »Narodne odbrane« ističući stav o miješanju u unutarnje stvari Srbije i optužujući Beč da je našao izliku za rat sa Srbijom. Toga je dana u Petrogradu zaživio mit.
Gospon Danijel Tatić je dokaz kako svatko može biti novinar. Pa čak frizeri ili kuhari, ili što li je već potpisani novinar po struci? Izučavanje povijesti treba ostaviti povjesničarima jer se oni bave činjenicama, a ne pretpostavkama poput gosp. frizera Tatića. Što se tiče ultimatuma Srbija je ispunila čak 9 od 10 točaka ultimatuma, pa i one koje su duboko zadirale u srbijanski suvemenitet. Međutim ako je izgovor novinara da su Austrijanci ovim ultimatumom samo željeli prekinuti srpsko miješanje u unutarnje stvari Austro-Ugarske tako da se i sami miješaju u unutarnje stvari Srbije, neka se zapita samo jedno pitanje: koliko je Austrijanaca - a koliko Srba - živilo u Bosni i Hercegovini za vrijeme Austorugarske vladavine? Jer sasvim je normalno uplitanje Beograda u Bosnu i Hercegovinu jer je u pitanju zemlja u kojoj su Srbi već stoljećima sjedilački narod Bosne i Hercegovine! Kaže "Pustimo sada na stranu tvrdnje o širenju germanskog utjecaja na Balkan" o ne, nećemo pustiti niti je u duhu povijesne znanosti da ignorira činejnice. Jer ne smije se ignorirati činejica da Germani, nauštrb Slavena, još od Karla Velikog vrše ekspanziju na istok; na sjeveroistoku su realtivno uspjeli preko Baltika doći do Rusije, dok ih na jugoistoku priječi Srbija. Hrvatska je davno pala pod ropstvo. Kako si objašnajvate da su Beč i Berlin branili svoje interese - na nekoj tamo dalekoj Drini? A Beograd se, zamislite, drznuo braniti svoje interese - na toj istoj Drini koja teče uzduž njihove granice? Dokle su to Berlin i Beč daleko mislili ići širiti svoj interese i pljačku? Ako je braniti interese svoje države na svom pragu od ekspanzije naroda koji živi pola kontineta dalje, onda nešto ne štima sa zdravim razumom i mjerilima gosn. Tatića? A s obzirom da voli imaginacije, neka cijenjeni autor zamisli da su umjesto Beča i Austrijanaca stajali Istanbul i Turci, a da su na mjestu Beograda i Srbije bili Zagreb i Hrvatska. I da su Turci iz Istanbula poslali ultimatum da Hrvatska prekine svoje mješanje u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine i odmah odstupi - ili će turska vojska ući u Zagreb i Split. Bog s vama, gosn. Tatić.