Mletačka Republika uspostavila je od 16. stoljeća na granici s Osmanskim Carstvom u Dalmaciji vojnokrajiški sustav sa stalnom domaćom vojskom. Termin „krajina“ Mlečani su upotrebljavali dvojako: kao prvo, njime se označavala vojna skupina domaćeg (nemletačkog) stanovništva u mletačkoj vojnoj službi i kao drugo, za upravno-vojne jedinice na kopnenom dijelu Dalmacije.
Kako je tijekom 15. i 16. stoljeća mletački posjed bio sveden na otoke i uski obalni pojas, mletačke su se vlasti mogle osloniti samo na mali broj za oružje sposobnih muškaraca. Mletačke su vlasti mamile kršćanske podanike Osmanskog Carstva kako bi se doselili na mletački teritorij te stupili u mletačku vojnu službu. U 17. stoljeću mnogo se kršćana iz Osmanskog Carstva preselilo u mletačku Dalmaciju uz obvezu ratovanja za račun Mlečana. Kršćani katoličke i pravoslavne vjere vlaškog podrijetla, poznati pod nazivom Morlaci, bili su pretvoreni u graničare i branitelje svoga teritorija. Jedan je suvremenik izjavio da su oni bili „štit Dalmacije“ u borbi protiv Osmanskog Carstva. S vremenom je došlo do izdvajanja gornjeg sloja morlačkih zajednica koji je postupno bio integriran u sustav vlasti.
Tijekom ranoga novog vijeka među doseljenim kršćanskim stanovništvom na području mletačkih krajišta postojao je jedan oblik samouprave i vojne vlasti koja se oslanjala časnike – serdare i harambaše. Oni su s vremenom postali nosioci vojne i civilne vlasti na svojim područjima. Istovremeno su bile uspostavljene još neke dužnosti, od kojih je najvažnija bila kolunela zadarskog kotara. Unutar sustava mletačkih krajišta bile su građene brojne utvrde na granici s Osmanskim Carstvom. Posadu utvrda u pravilu je činila redovita plaćenička vojska. U 18. stoljeću mletačka krajišta u Dalmaciji nisu dostigla onaj stupanj homogenizacije u sustavu koji je imala Hrvatsko-slavonska vojna krajina.
Osmanska krajišta
Pogranična područja Osmanskog Carstva bila su izložena čestim napadima. Uz velike vojne sukobe stalno su se događali manji upadi, pljačke i razbojstva. Osim toga, na pograničnim je područjima bila raširena i hajdučija. Kako bi se zaštitilo, Osmansko Carstvo na svojim je granicama organiziralo učinkoviti sustav obrane. Pogranična područja dobila su poseban status koji je bio vidljiv iz velikog broja utvrda sa stalnom posadom. Osobitost krajišta bila je slaba naseljenost i niski stupanj gospodarske proizvodnje. Krajište je pretežno naseljavalo vlaško stočarsko stanovništvo koje je imalo povlašten položaj.
Kapetanije su nastajale kao pogranična vojna područja pod nadzorom kapetana. Kapetani su upravljali vojskom u utvrdama na pograničnom prostoru. Prve su kapetanije osnovane na pograničnim riječnim tokovima – Savi i Uni. Kapetanije su istovremeno služile u obrambene i napadne svrhe.
Novo uređenje Vojne krajine
Nakon oslobođenja od Osmanlija Marija Terezija obnovila je stare slavonske županije, ali je slavonsku Posavinu dodijelila Vojnoj granici ili krajini. Pritom je 1746. godine izvršena konačna reorganizacija Vojne krajine na 11 pukovnija. Upravne, vojne i sudske kompetencije pripadale su vojnim zapovjednicima. Službeni jezik bio je njemački. Svaki muški stanovnik imao je obvezu služiti vojsku od svoje 16. do 60. godine i ratovati po potrebi. Time je postalo moguće da hrvatski krajišnici ratuju na svim bojištima Europe u interesu Habsburgovaca. Habsburgovci su težili Vojnu krajinu učiniti područjem za novačenje vojske koja bi se u većoj mjeri sama financirala. To je bio uzrok buna i nereda među graničarima.
Marija Terezija 1754. godine u varaždinskom i karlovačkom generalatu ukinula je posljednje ostatke samoupravnog uređenja. Nakon toga je 1755. godine izbila buna graničara u Varaždinskom generalatu, u okolici Severina. Buna je brzo bila ugušena, a sustav militarizacije je pobijedio.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u lipnju 2017.
