Velika gospodarska kriza tridesetih godina 20. stoljeća snažno se odrazila i na Japan. Vojni vrh ponudilo je rješenje za izlaz iz krize – osvajanja kojima bi se osigurala prirodna bogatstva nužna za oporavak i daljnji razvoj. Car Hirohito usuglasio se s tom idejom i dao je vojsci odriješene ruke.
Osvajački pohodi mogli su početi. Nakon osvajanja Mandžurije, Japanci su odlučili napasti Šangaj. Japanci su vjerovali da će Šangaj pasti u samo osam dana. Ali borbe su trajale više od tri mjeseca. Nakon pada Šangaja stotine tisuća izbjeglica uputile su se na zapad, prema Nankingu. S njima su se povlačili i kineski vojnici. Japanskoj je vojsci trebalo mjesec dana da prijeđe 280 km i dođe do Nankinga. U japanskom napredovanju i kineskom kaotičnom povlačenju mnogi su kineski vojnici pali u zarobljeništvo i bili smaknuti. Jednako je bilo i s civilima. U selu Kao Bao u jednu od kuća zatvorili su 37 seljana i žive ih spalili. U selima oko Xuzhoua stanovništvo je likvidirano tako da bi okružili cijelo selo i potom stegnuli u obruč pucajući strojnicama po kućama. Prije pješačkog napada Japanci su Nanking zasipali lecima u kojima su pozivali stanovništvo da “dopuste” japanskoj vojsci da uspostavi “red, moral i pravdu”.
Uoči bitke za Nanking iz grada je pobjegao i sam Čang Kai-šek zajedno sa svojim ministrima i većinom civilne uprave. Grad je bio opasan sa 45 km zidina koje su bile visoke 15 metara. Činilo se kako će to biti dostatno za obranu grada. Ali trupe koje su se povukle nakon teških borbi s Japancima bile su loše opremljene, demoralizirane, iscrpljene i neorganizirane. Uza sve to, uslijedila su bombardiranja japanskih zrakoplova koja su bila zastrašujuća jer ciljevi nisu birani te su većinu žrtava činili civili.
Prvog prosinca 1937. izdana je zapovijed za napad na Nanking. Do 8. prosinca grad se našao u potpunom okruženju sedam japanskih pješačkih divizija, a rijeku Yangtze nadzirala je japanska mornarica. Sutradan (9. prosinca) braniteljima je uručen ultimatum: ako se ne predaju, grad će biti sravnjen sa zemljom. Zapovjednik obrane general Shengzhi Tang odlučio je predati grad. Navečer 12. prosinca i on je pobjegao iz grada. Sutradan su japanska 6. i 114. armija prve ušle u grad. Isto poslijepodne japanska je mornarica zauzela obale rijeke Yangtze.
Nakon ulaska japanskih trupa, mnogi su vojne odore pokušali zamijeniti civilom odjećom, a dio se dao u bijeg. Većina od oko 50.000 vojnika uputila se prema sjevernim zidinama grada nadajući se da će se uspeti preko gradskih zidina i domoći rijeke Yangtze. Kada su pokušali prijeći rijeku, japansko je brodovlje po njima otvorilo vatru. Bio je to početak masakra koji će trajati tjednima. Zapadnjaci koji su ostali u gradu odlučili su pomoći stanovnicima. Ustanovili su Međunarodni odbor kako bi uspostavili “međunarodne sigurne zone”. Za predsjednika Odbora izabran je Nijemac, i član nacističke stranke, John Rabe. Ostali članovi Odbora mislili su kako će upravo nacist imati najbolje mogućnosti uspostaviti dobre odnose s Japancima. U “međunarodno sigurnoj zoni” utočište je potražilo 200.000 ljudi. Ono što će uslijediti nitko nije mogao ni zamisliti. Američki misionar John Mccullan u svoj će dnevnik zapisati: “Silovanja, silovanja i još silovanja. Pobrojili smo tisuće silovanja prošle noći i danas.” Do večeri 17. prosinca Japanci će smaknuti 13.500 zarobljenih vojnika na obalama rijeke Yangtze. Pedeset godina nakon ovog zločina japanski časnik Kurihara opisat će što se dogodilo. Prema njegovu svjedočenju, vojnici su do obale rijeke doveli zarobljenike i poredali ih u krug. Potom su otvorili vatru iz strojnica. U svojim bilješkama Kurihara kao opravdanje za ovaj zločin navodi kako “nije bilo moguće nahraniti toliki broj zarobljenika”. No, prije će biti kako je takvo što bilo dio načina ratovanja japanskih snaga. O tome svjedoči priručnik japanskog pješaštva (iz siječnja 1933.) o načinu ratovanja. U toj se knjižici objašnjavaju metode borbe u Kini te se navodi da je ubijanje zarobljenika dopušteno jer u Kini “ne postoje službeni dokumenti kojima se bilježe podaci o rođenima i umrlima”. I kao da to sve nije bilo dovoljno, Kuriharini vojnici nakon strojničke vatre zašli su među zarobljenike i probadali tijela. Ubijali bi one koji bi se pomakli ili one za koje su mislili da su još živi. Potom su sve zarobljenike zalili benzinom i zapalili. Masovna pogubljenja kineskih vojnika bila su svakodnevna pojava. Jednog od tih pogubljenja sjeća se i zarobljeni vojnik Li Gaoshan: “Nakon što smo se predali, vezali su nas. Onda su nam rekli da sjednemo. I sjeli smo. Uopće nismo očekivali da će biti tako okrutni i bezobzirni. Japanski đavoli uperili su strojnice u nas. Pucali su ravno u naše glave. Sve je bilo planirano. Oni koje su pogodili u glavu odmah bi umrli. Ako bi pogodili nekog ispod glave, u prsa, on ne bih odmah umro. Ljudske bi se glave rasprsnule u komadiće. Bio sam za glavu niži od drugih vojnika tako da su me meci promašivali.”
O zvjerstvima japanskih postrojba svjedoči i jedan od japanskih vojnika u svom dnevniku od 29. siječnja 1937.: “Moja je desetina sprovela kineske vojnike s broda do obale rijeke Yangtze. Bilo ih je 300. U brodu su bili poredani kao sardine. Patili su. Onda su bili pokošeni strojnicama. Krvi je bilo posvuda. Voda u rijeci postala je posve crvena. Svi su bili ubijeni. Mornari s brodova gledali su što se događa. Iako su bili neprijatelji, nisam si mogao pomoći i sažalijevao sam ih. U gradu smo vidjeli napola izgorjela tijela. Mrtvih je bilo na sve strane. Vidjeli smo mnoštvo odbačenih vojnih odora i oružja. Počeli smo čistiti grad.” Japanski mornar Sho Mitani tvrdi kako je vojska imala poseban zvuk trube koji je značio: “Ubijte sve Kineze koji trče.” Tisuće je Kineza odvedeno na masovna smaknuća i pokopano u jami zvanoj “Jama 10.000 leševa”. Riječ je bila o rovu dugačkom 300 metara i širokom pet metara u koji su japanske snage bacale svoje žrtve. Procjenjuje se da je u jami pokopano oko 12.000 žrtava.
Zapadnjaci koji su ostali u gradu bilježili su zločine kojima su bili svjedoci. Svakodnevno su pisali i prosvjedna pisma japanskom veleposlanstvu kojima su pridodavali svjedočanstva zločina. U pismu od 16. prosinca piše: “Danas popodne žena je silovana na Mocka aveniji na kućnom broju 11. Sedam je vojnika ušlo u knjižnici na sveučilištu u Nankingu. Sa sobom su poveli sedam žena. Tri su silovali prije nego što su otišli. Danas je zabilježeno više od 11 silovanja.” Dva dana poslije bilježe nova silovanja i ubojstva. 20. prosinca bilježe da su u 15 sati tri japanska časnika ušla u urede osnovne škole na aveniji Han-kao i silovali dvije žene u uredu. Četiri dana kasnije zabilježili su da su dva japanska vojnika ušla u rezidenciju talijanskog veleposlanika te sa sobom odveli dvije žene i ukrali 100 USD. Američki novinari F. Tillman Durdin i Archiblad Stele svjedočili su da su vidjeli više od tri metra visok nasip kod Yijiang vrata koji su činili ubijeni kineski vojnici. Prema svjedočenju američkog misionara Ralpha L. Philipsa, pred američkim Saveznim odborom za istrage bio je “prisiljen gledati kako su Japanci izvadili utrobu kineskom vojniku” te “ispekli na žaru njegovo srce i jetru te ih pojeli”. Preživjeli svjedok Tang Junshan prisjeća se užasnih zločina japanske vojske: “Sedma i posljednja osoba u prvom redu bile su trudnice. Vojnik je pomislio kako bi je mogao silovati prije nego što je ubije te ju je povukao izvan grupe na mjesto udaljeno desetak metara od nas. Dok ju je pokušavao silovati, žena se žestoko opirala. (...) Vojnik ju je ubo bajunetom u trbuh. Ona je vrisnula od boli, a njezine iznutrice ispale su van. Tada je vojnik bajunetom probo fetus, pupčana vrpca bila je posve jasno vidljiva.”
Nakon završetka Drugog svjetskog rata osnovan je Međunarodni vojni sud za Daleki istok sa sjedištem u Tokiju. Među 25 optuženih japanskih visokorangiranih dužnosnika bio je i general Iwane Matsui. Suđeno mu je u prvom redu zbog masakra u Nankingu. Suđenje je otkrilo da je u Nankingu samo u dva mjeseca 1937. ubijeno 90.000 ljudi. Proglašen je krivim i osuđen na smrt vješanjem. Na nankinškom Sudu za ratne zločine (1947.) zapovjednik japanske 6. divizije poručnik Hisao Tani proglašen je krivim za smrt više od 300.000 ljudi. Taj broj nalazi se i na spomeniku stradalima u Nankingu (danas: Nanjing).
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u kolovozu 2011.
