Rat 1870. godine u kojemu su Prusi lako pregazili nekoć nepobjedivu francusku vojsku Francuzi su doživjeli kao bolno otrežnjenje i kraj snova o Francuskoj kao vladarici kontinenta (a onda i svijeta). Bila je to gorka pilula u grlu francuskih domoljuba, nakon desetljeća zanosa u kojima je njihova profesionalna
vojska odnosila pobjedu za pobjedom na svim bojištima na kojima bi se pojavila; a ako ta vojska baš i ne bi briljirala na bojištu, pobrinuli bi se novinari da pokoji poraz ili neriješeni ishod svejedno prikažu kao grandiozan trijumf. No treba priznati da takvih prilika nije bilo previše, jer su se francuski vojnici zaista pokazali tvrdim orahom na kojemu su mnogi lomili zube – sve do toga nesretnog Sedana gdje su pruske jedinice (pod vodstvom feldmaršala Helmutha von Moltkea „starijeg“) opkolile kompletnu francusku vojsku i prisilile je na predaju. Poraz Francuza, a za Pruse velika pobjeda, rezultirat će ujedinjenjem
Njemačke, dok će gubitnicima ostati sramota koja će im se urezati u kolektivno sjećanje. Nemila uspomena na Sedan prenosit će se s koljena na koljeno, s jedne generacije Francuza na drugu, baš kao i mržnja prema Nijemcima koji su se pokazali pametnima u ratu, ali sasvim nerazumnima u vremenu koje je slijedilo nakon njega. Jer kako drukčije nazvati njemačko šepurenje po Versaillesu?
Do 1913. francuski Glavni stožer imao je već čvrste obavještajne podatke da Nijemci preko Belgije i Luksemburga namjeravaju najsnažnije napasti
Pod nosom Francuzima, baš tamo su donijeli odluku o stvaranju Njemačkoga Carstva i proglasili Wilhelma od Pruske za prvoga njemačkog cara. Ili što reći o odluci da se Francuskoj nametne enormna ratna odšteta od pet milijardi franaka? A posebno je glupa bila odluka okupirati granične francuske pokrajine Alsace i Lorraine (njem. Elsass i Lothringen, u kojima je od ranije postojala značajna njemačka nacionalna manjina), stvarajući tako od njih tampon-zonu kojom će ubuduće Francuze držati podalje od njemačkih granica?
Bila su to, doduše, drukčija vremena, u kojima još nije sazrijela spoznaja kako je nepravedan mir ponekad gori od rata i kako će jednom posijano sjeme mržnje roditi gorkim plodovima još desetljećima nakon potpisanog primirja. No tada je svaka pobjeda tretirana kao posljednja i još k tome u posljednjemu
ratu, kao kraj povijesti nakon kojega poraženi više nikada neće ustati iz prašine, a pobjednik će uživati u trajnome miru. Umjesto da se postigne prihvatljivo primirje, neprijatelja je trebalo ne samo poraziti, nego i poniziti, što bi se, kao po pravilu, uvijek pokazalo promašenom taktikom, baš kao što će se dogoditi i 1870. godine.
Nastavak teksta i ostale zanimljivosti pročitajte u tiskanom izdanju VP - magazina koji je u prodaji na svim kioscima za samo 19,99kn.
