U prethodnim člancima već je obrađena tema utjecaja ratovanja i borbi na pojedince i lokalne zajednice bizantskog društva u različita vremena, a jednako tako ukratko su opisani i izvori koji svjedoče o nevojnoj percepciji i perspektivama rata. Jedan od problema bizantske povijesti leži u činjenici što je pisana evidencija, na koju su povjesničari prisiljeni oslanjati se u želji da prikažu narodna poimanja i stremljenja, uvelike napisana iz pera onih pojedinaca ili skupina ljudi koji su pripadali relativno privilegiranoj društvenoj skupini. Stogaimamo vrlo ograničen i nepouzdan pogled o običnim ljudima – seljacima, trgovcima, obrtnicima, običnim vojnicima i tome slično – i onome što su oni uistinu mislili o svojem svijetu.
Dakako, mi ipak možemo stvoriti približnu pre dodžbu putem izučavanja onoga što su zapisali educirani ljudi kada su iznosili poglede i vjerovanja neškolovanih ili nepismenih osoba bizantskog društva, a usto možemo pokušati shvatiti što su neki mislili i zašto su nešto radili ako proučimo akcije poduzete od strane određenih skupina u određeno vrijeme. Primjerice, dok je početkom 12. stoljeća pisala za svoje vrlo ograničeno i iznimno elitno čitateljstvo, princeza Ana Komnena je iznosila slikovit opis o utjecaju ratovanja na provincije ugodinama prije nego što je njezin otac, car Aleksije I., spasio (prema njenom uvjerenju) Carstvo od vrlo neizvjesne i pogubne situacije: „Gradovi su bili uništeni, zemlje opustošene, dok je čitav teritorij Rima prekrivala krv...
Nastavak teksta čitajte u novome izdanju Vojne Povijesti od 4. veljače na svim kioscima!
