Naslovnica

Patnje mladog SS-ovca

Postoje loši filmovi, postoje još gori filmovi, a postoji i „Leibstandarte“. Zasebna kategorija toliko katastrofalno lošega filma, da se njegova nekvaliteta ne može jednostavno opisati riječima
17. svibnja 2017. u 17:54 0 komentara 2893 prikaza
Foto: mhwl-movie.com

6922 sekunde. Ili 115 minuta i 22 sekunde. Ili jedan sat, 55 minuta i 22 sekunde. Svejedno, kako god preračunali, gotovo dva sata. Nije puno, nije ni zanemarivo i vjerojatno se svako malo toliko vremena gubi na bespotrebne aktivnosti, bilo na semaforima, u redu u trgovinama ili bankama, na poslovnim sastancima... slobodno nastavite započeti niz. Ako volite filmove i gledate ih često, rizik da ćete s vremena na vrijeme pogledati neki koji će vas u potpunosti razočarati i na koji ćete izgubiti prilično vremena, vrlo je visoka.

Osobno se ne vodim pretjerano kritikama i preporukama. Uvažavam ih, ali bile dobre ili loše, ako me film zanima, pogledat ću ga. I ne samo to – čak i kada na samome početku vidim da to „baš nije to“ i da mi nešto ne leži, svejedno ću ga pogledati do kraja. Ponekad graniči s mazohizmom, tjera me i znatiželja, ali tješim se da sam dovršio započeto pa na kraju nekako prežalim izgubljeno vrijeme koje je moglo biti puno bolje iskorišteno, makar na neki drugi, kvalitetniji film. Ove 6922 zauvijek izgubljene sekunde odnose se na film koji mi nitko nije preporučio, već sam ga svojom krivnjom odabrao. Prvi puta se za njega čulo prije nekih godinu i pol, dvije. Tada je bio aktualan „trailer“ koji je nakon prvih par tjedana imao nekoliko stotina tisuća pregleda na Youtubeu. Potpisao ga je Alessandro Pepe, mladi Australac talijanskoga porijekla, a njime je najavljivao dugometražni prvijenac radnoga naziva „Leibstandarte“. Već tada se stvorila pompa, najavljivan je spektakl i pobudio je određeni interes među publikom. U to vrijeme aktualna je bila i njemačka mini serija „Unsere Mütter, unsere Väter“ i na prvi je pogled ovaj film mogao biti stilski sličan pokušaj da se Drugi svjetski rat prikaže, s nešto više akcije, iz jedne druge perspektive. Činilo se to kao logičan slijed događaja.

Kontroverziju je, ipak, budio sam naslov jer je nedvosmisleno aludirao na 1. SS oklopnu diviziju koja je svoju zloglasnu reputaciju izgradila za vrijeme Drugoga svjetskoga rata i upitno je bilo kako će redatelj pristupiti takvoj, prilično delikatnoj temi u kontekstu povijesnog revizionizma. Možda bih otada i zaboravio na Pepeov film da krajem ožujka Netflix nije u svoju ponudu uvrstio „Leibstandarte“, na engleskom govornom području u distribuciji pod nazivom „My honor was loyalty“, doslovnim prijevodom divizijskog mota „Meine Ehre heißt Treue“ („Moja čast je odanost“). U prvi mah jest iznenađujuće da američka platforma prikazuje kontroverzni film o SS-ovcima, no ne bi bilo prvi puta da je financijski interes nadišao povijesna ideološka mimoilaženja.

Dakle, o čemu se tu radi? Glavni je junak mladić Herckel (Leone Frisa) kojega početkom rata unovače u „Leibstandarte SS Adolf Hitler“. On sa suborcima, Steinerom (Paolo Vaccarino), Kolbeom (Albrecht Weimer) i Schollom (Francesco Migliore), prolazi Istočno i Zapadno bojište, sudjelujući u borbama u Rusiji, Francuskoj, Nizozemskoj i Njemačkoj. Pritom, kroz unutarnju naraciju kontinuirano opisuje svoje dvojbe vezane uz rat, ratovanje, ideologiju, nepogrešivost vodstva i disciplinu, prolazeći transformaciju od ideološki zadojenog vojnika do mladića koji se želi vratiti kući, voljenoj ženi...

Nastavak teksta čitajte u novome izdanju Vojne Povijesti od 5. svibnja na svim kioscima!

Elipso

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Message