Naslovnica

Pogibija Tihomira Mišića - tko je kriv

Tiho je bio rođeni vođa, znamen obrane Mostara, hrvatskoga prkosa i hercegovačke neslomljivosti, još otkako je goloruk stao pred tenkove JNA.
25. veljače 2018. u 08:15 16 komentara 46762 prikaza
Foto: Darko Juka

Vojvoda prodornih očiju i izrazito valovite, duge crne kose, Tihomir Tiho Mišić, rođeni vođa, znamen obrane Mostara, hrvatskoga prkosa i hercegovačke neslomljivosti, još otkako je goloruk stao pred tenkove JNA i postao zapovjednikom Četvrte bojne Hrvatskoga vijeća obrane Mostara, dobio je neobičan nadimak s početka ove priče i, jednostavno, zakoračio u legendu. Nagađanja u svezi s Tihinom pogibijom nisu prestala ni 19 godina poslije, a činjenice zna živi svjedok, general-bojnik Slavko Puljić koji je toga 16. svibnja 1992. vidio pogibiju koja je iz tame razorenoga mostarskoga Starog grada eksplodirala u hercegbosansku vječnost.

Mostar WW2 UVODNIK NOVOG BROJA Mostarski franjevci žrtve su revolucije, a ne ratnih borbi

– S ovoga su prozora pucali, a Tiho je ovdje pao – progovorio je general oživljenim sjećanjima, pokazujući gdje se što i kako odigralo. Osjetilo se kako mu naviru sjećanja, ali sve je sada drukčije, sjajno, obnovljeno, naprotiv ratnoj 1992., paljevini, ruševinama i jarkoj mjesečini koju nikada neće zaboraviti. Inače, general je Puljić zamjenikom načelnika Zajedničkoga stožera Oružanih snaga BiH, a u ono je vrijeme, kao prebjeg iz JNA s činom satnika izrastao u načelnika pješaštva HVO-a Općinskoga stožera Mostar.

– U poslagivanju obrane Grada, ključnoj u pripremi udarnoga vala oslobođenja koji će uslijediti nepuni mjesec dana poslije, mučile su nas trzavice na prvoj crti bojišnice između Treće i Četvrte bojne s jedne te Samostalne mostarske bojne/bataljuna s druge strane – prisjetio se Puljić kako su mu toga dana, u sumrak, u Glavni stožer na današnjemu sveučilišnom kampusu, došli Tiho Mišić, zapovjednik Četvrte, i Ilija Vrljić, zapovjednik Treće bojne HVO-a Mostara. Pojašnjenja radi, Samostalna je mostarska bojna/bataljun, uza blagoslov Sarajeva koje je službeno (29. travnja 1992.) prepustilo obranu Mostara HVOu, osnovana kao jedina mostarska bojna u sastavu HVO-a kojoj su većinski pripadali Muslimani, što je bilo prvim znakom cijepanja jedinstva mostarskih branitelja i, pokazalo se, uvodom u hrvatsko-muslimanski rat na ulicama Mostara. Toga je svibnja 1992., u ratu protivu srpsko-crnogorskih agresora, Treća bojna nadzirala Cernicu, Četvrta se nastavljala na nju do Staroga mosta, a Samostalna je mostarska bojna/bataljun, pod zapovjedništvom HVO-a, i s bivšim potpukovnikom JNA Arifom Pašalićem na čelu, bila raspoređena od Staroga mosta do Stotine.

– Vrljić je bio posebno žučan, a njihovo je nepovjerenje u bataljun najvećma došlo do izražaja na njegovu spoju s Četvrtom bojnom kojega praktično nije niti bilo. Inače, na spojevima različnih postrojbi uvijek su zajednički položaji, a ovdje ih nije bilo. Da stvar bude gora, taj je spoj bio na samomu pristupu Staromu mostu, dakle imali smo gotovo nepokriven prostor prema mostu koji je bio jedina preživjela spona s istočnom stranom grada, gdje su bile jake četničke snage. Dakle, držiš odstupnicu od neprijatelja koji je odmah preko mosta, a nemaš sigurnu svezu sa susjednom postrojbom. Četvrta je bojna zadnje oružje imala odmah pokraj mosta, ‘garonju’ odnosno strojnicu 7,9 mm, s posadom. Tiho je, svjestan postojanja problema i u strahu od eskalacije koju bi četnici nedvojbeno iskoristili, zatražio obilazak bojišnice, poglavito toga spoja, pa smo krenuli po Pašalića, u zapovjedništvo bataljuna, u zgradu Vranice – prisjeća se general, podsjećajući kako je Arif dosta tajnovito došao u Mostar i naglo postao zapovjednikom postrojbe, što je već tada izazvalo sumnje čak i u Glavnomu stožeru.

– Pašalića smo čekali gotovo jednu uru jer se otišao okupati. No kada je stigao, ponašao se profesionalno, vidjelo se da je vojni kadar. Premda nam je na zemljovidu pokazao položaje, Tiho je ustrajao u traženju obilaska. Taj je čovjek bio nevjerojatno temperamentan, ponosit, privržen ljudima, prirodni vođa kojega su vojnici poštovali i slijedili. Tako smo Tiho, Ilija, Drago Mišić, Arif, još neki ljudi, i ja otišli do Škole za nezbrinutu djecu, gdje je bila pričuva zapovjednika satnije Četvrte bojne koja je držala crtu. Zatekli smo pozamašan broj ljudi i zapovjednika te satnije Milenka Leventića, a sjećam se kako je momke oduševio dolazak zapovjednika, napose Tihino pojavljivanje – govori Puljić, pojašnjavajući kako su otud, zajedno s Leventićem, gazeći po staklu, prošli kroz hotel Ružu, pretrčali brisani prostor do Tabhane i obišli momke iz Četvrte bojne na položajima.

CRVENI FIĆO - NA DANAŠNJI DAN Pregažen jedan od prvih simbola obrane Hrvatske!

– Netom poslije ponoći, prošli smo odvojak za Stari most i prešli mostić na Jusovini, pretrčavajući pognuti, podijeljeni u dvije skupine. Ne dvojeći u to kako smo najavljeni na položajima bataljuna, prema kojima smo krenuli iz njihova zapovjedništva, izbili smo na maleno proširenje, poput trga. Sjećam se izrazito jake mjesečine koja se odbijala o kamen kaldrme. Najednom, odjeknuo je pucanj, zapravo čitav niz, rafal. Zrna su se odbijala od kamenje, bacali smo se kuda je tko stigao. Ja sam zalegao desno, iza jednoga zida, i otpuzao još nekih pet metara u zaklon. Uslijedila je galama, vriska… – opisuje general kako su ih napali s njihovih položaja, otkuda je strojnica Pašalićevih ljudi gledala na položaje Četvrte bojne, umjesto na srpske linije, preko Neretve.

– Ne pucajte, naši smo! Poginu nam Tiho! – prošla je jeza generalovim licem. Vojvoda je, svjedoči Puljić, pogođen kuglom iz lovačke puške u nogu, potom ga je sačmarica ozlijedila po cijelomu tijelu, a onda je uslijedio rafal iz kalašnjikova. Doslovce je izrešetan. Mrtvoj se straži, pak, zaglavila teška strojnica, inače bi pokosili čitav zapovjedni kadar mostarskoga HVO-a.

– Tiho je odmah izdahnuo, negdje 15 minuta iza ponoći. Pripadnici bataljuna počeli su izlaziti iz tih zlokobnih kuća, odnekud se stvorila i liječnica koja je ustanovila smrt, a tijelo smo na nosilima odnijeli prema Franjevačkoj crkvi, spaljenoj srpskim fosfornim granatama s Huma 9. svibnja, do kuće gdje je bila postrojba Četvrte bojne, i prevezli ga do Stožera. Dragu je zapala nezavidna zadaća javiti Tihinu ocu Mladenu, poznatomu kao Dedo Mišić, i njegovim vojnicima. Srećom, uspjeli smo spriječiti očekivane tenzije koje bi zasigurno ugrozile obranu Grada da smo dopustili eskalaciju emocija koje su nastale s viješću o Tihinoj pogibiji, i to od zrna s položaja Arifovih ljudi – kazuje Puljić, priznajući kako je i on čuo brojna nagađanja, ali i kako nikada nije dobio dokaz za pretpostavke kako Tihina smrt nije bila slučajna.

– Nagađanja uvijek prate pogibiju prirodnoga vođe. Budući da se nekim zapovjednicima nije sviđala tolika odanost vojske Tihi, bilo je priča o naručenomu ubojstvu, u izravnomu dogovoru s Pašalićem, ali je činjenica kako je i on te noći bio s nama, jednako izložen riziku. I sam je nakon rata misteriozno poginuo, a ‘odrađeni’ su i brojni drugi generali Armije BiH, za što se odgovornost pripisivala AID-u. No činjenica je kako je Arif među prvima djelovao protiv Hrvata u Mostaru, još prije rata iz 1993. godine. Jedno je sigurno, da su ljudi poput Ludviga Pavlovića, Tvrtka Miloša, Božana Šimovića i Tihomira Mišića ostali živi, daljnji tijek Domovinskoga rata bio bi znatno drukčiji, a do nekih kasnijih nemilih događaja ne bi nikada došlo – zaključuje Puljić. Arif Pašalić u izvješću Općinskomu stožeru HVO-a Mostar, od 17. svibnja 1992., piše kako ih je crtom vodio vodič Hamo Husković, zvani Moha, koji se kretao prvi, te kako je pucano s položaja 3. satnije Samostalne bojne/bataljuna. Iza Mohe, išao je zapovjednik Mišić, a treći se kretao dozapovjednik Samostalne bojne/bataljuna Šemso Hasić.

Rat BOJNA ZRINSKI 2. DIO U boju u Hercegovini, na Južnom bojištu i u operaciji “Maslenica"

– Po opaljenju rafala čuo se jauk. Hasić je, podižući mu gornji dio tijela, posvjedočio posmrtnomu Tihinu hropcu i, nažalost, samo smo mogli ustanoviti kako je zapovjednik Mišić mrtav. Na položaju s kojega je pucano bila su četiri pripadnika 3. satnije, iz sastava 2. odjeljenja 1. voda. Muharem Dugalić, Šerif Ćušić, Mirza Kazaz i Đemil Berberović. Na ispitivanju su sva četvorica kazali kako su imali zadatak promatrati i sprječiti prodor neprijatelja iz smjera Stari most, preko Jusovine, a od skupine su mislili kako je riječ o kretanju neprijateljskih vojnika – zapisao je Pašalić, a zapovjednik satnije, Muharem Dugalić, također je pismeno potvrdio zaglavljenje strojnice te kao krivicu za Tihinu pogibiju naveo neobavještavanje bojovnika o dolasku zapovjednika i loš rad vodiča. Zanimljivo je kako preživjeli mostarski ratnici, tada pripadnici HVO-a, i danas svjedoče kako je taj Moha (koji je, pod nerazjašnjenim okolnostima, poginuo nekih mjesec dana nakon Tihine smrti), tijekom oslobađanja Podveležja u lipnju 1992., također u ulozi vodiča, odgovoran i za to što je skupina branitelja zaglavila čak četiri kilometra iza neprijateljskih položaja jer im nije javio kako je krenuo srpski protuudar, prije nego se sam sklonio s bojišnice. Kasnije su te momke, koji su preživjeli samo zahvaljujući Božjoj providnosti, zamalo pobili njihovi suborci, budući da su ih zamijetili na “ničijoj zemlji“.

Zapovjednik Općinskoga stožera HVO-a Mostara, Petar Zelenika, 18. svibnja 1992., zapovijeda provođenje istrage protiv Mirze Kozora, Šerifa Ćušića, Džekila Berberovića i Hame Huskovića u svezi s okolnostima Tihine pogibije. Ovdje su zamjetna neslaganja u imenima koje navodi Pašalić i onima koje navodi Zelenika, premda je očito riječ o istim ljudima, što je dodatnim dokazom loše komunikacije Zapovjedništva Samostalne mostarske bojne/bataljuna s ostatkom postrojbi i sa samim Glavnim stožerom HVO-a. Bojnik Jasmin Jaganjac, koji u međuvremenu nasljeđuje Zeleniku na mjestu prvoga čovjeka obrane Grada, 20. je svibnja 1992. zapovjedio ustrojavanje četveročlanoga povjerenstva za rasvjetljavanje Tihine pogibije (Tijelo sigurnosti HVO-a Samostalne bojne/bataljuna Zdravko Zorić, načelnik sigurnosti HVO-a Dragan Nikolić, zapovjednik Vojne policije HVOa Željko Džidić, predstavnik Glavnoga stožera HVO-a Omica Đukić) koje će, uvidom u sve raspoložive činjenice, koje će prihvatiti struč- na skupina (Dražan Pažin, Salko Žuljević, Srećko Bošnjak, Željko Knezović i Dragan Barbarić), utvrditi stvarne okolnosti pod kojima je nastupila nasilna smrt bojnika Tihomira Mišića. Jaganjac je 25. toga mjeseca izdao i „Dekret“ kojim je Četvrtu bojnu HVO-a u Mostaru preimenovao u „Četvrta bojna Tihomir Mišić“. Vojvodino je ime nosila i vojarna u Sjevernomu logoru sve do izbijanja hrvatsko-muslimanskoga rata u Mostaru.

U Spomenici poginulim i nestalim pripadnicima Hrvatskoga vijeća obrane stoji da je Tiho rođen 25. lipnja 1958. u Ljutomu Docu, gdje je pokopan 17. veljače 1992. godine. Završio je srednju školu, radio kao ugostitelj, oženio se i stekao obitelj. Pristupio je HVOu 18. rujna 1991., zapovijedao Četvrtom bojnom s činom bojnika, posthumno je promaknut u čin brigadira. Odlikovan je Spomenicom Domovinskoga rata i Redom Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom. Hrabrošću je ušao u legendu, opjevan je u pjesmama „Art forces banda“, a danas mostarski gradski trg na Balinovcu nosi njegovo ime.

DOMOVINSKI RAT Egzodus Srba na početku "Oluje" Bojna zrinski NOVI BROJ VOJNE POVIJESTI Ratni put bojne "Zrinski" u Domovinskom ratu Vukovar FELJTON (3) "HOS U VUKOVARU" Pripadnici HOS-a nikada nisu optuženi za ratne zločine!

 

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u prosincu 2011. godine.
 

  • Mostar1:

    Ucesnik sam rata u Mostaru i sve je skoro kako pise samo da zndJos samoe da nikad niko osim mostarske brigade nije bio na Starom mostu jes dolazio Leventic da krade u Hotelu ruza sa ostalim bojovnicima tipa Romeo Blazevic ... prikaži još! Dubi Takac i ostala banda .Eto koliko su branili da su u danu poginuliu Fadil Karic i Brekalo od snajpera.Moha je ubijen ko pseto u ulici cim se side sa bulevara prema starom gradu ubio ga Musliman koji je izaso nakon par godina .Prica se da ga je narucio Misicev otac.Inace sam poznavao Misica i bio je bas onakav kako ga opisujete samo da se zna da je citav Mostar bio u Pologu na zaustavljanju Cetnika pa licno ne bih nikog izdvojio ni sebe ni njega jer smo svi bili protiv cetnika a ovo sto se desilo poslje nema veze sa pamecu ali eto mi obicni to nemozemo dokuciti jer nam se to i sada desava.

  • markovic434:

    Svaka čast na članku iz 2011., kakva reciklaža! https://vojnapovijest.vecernji.hr/vojna-povijest/pogibija-tihomira-misica-tko-je-kriv-907783

  • Dubovina:

    E pa muslimani su bili Jugoslaveni. Što bi oni branili BiH od JNA. Ili što bi branili BiH od Turaka. Haski sud je bio i još uvijek je na strani Jugoslavenske armije, pa je osudio Hrvate kao agresore na njihovu ... prikaži još!u tvorevinu. Osobno sam prešao preko Starog mosta 16.6.1992., i nisam vidio nijednog muslimana da brani grad, tj bilo ih je nekoliko sa nama u HVO -u. Sada ispada da HVO nije obranio ni oslobodio nikoga tako kažu Englezi, Nizozemci, Turci i domaći izdajnici i kolaboracionisti. A sve u ratu u Mostaru je izvojevao HVO ma koliko se mnogi trudili da to obezvrijede zbog vlastitog kukavičluka, braneći povjesnu prodaju dostojanstva, i gubitništva u ratu poput Srba.