Predratni savezi, izrasli iz želje za osiguranjem mira u vremenu lude utrke u naoružanju, isprepleli su Europu tajnim vojnim sporazumima. Pucanj u prijestolonasljednika Ferdinanda bio je okidač koji je pokrenuo domino-efekt aktivacije međudržavnih ugovora velikih sila i koji je bacio Stari kontinent u dotad neviđeno ratno pustošenje. Saveznice podijeljene u dva bloka navukle su uniforme i okrenule oružja jedne protiv drugih.
Ratna buktinja gotovo je preko noći zahvatila Balkan, Belgiju, Francusku, Galiciju i Istočnu Prusiju. Privlačenje neutralnih država na svoju stranu poprimalo je sve više maha na obje zaraćene strane koje su bile u uvjerenju da će rat biti kratak, a pobjeda odlučna. Rasplamsavanjem rata postajao je sve važniji utjecaj na neutralne zemlje, a ponude za njih sve veće. Dok se protivničkim teritorijem trgovalo u želji za uključivanjem neutralnih zemalja u sukob, rat se svakim danom sve više širio, a velike sile crtale su nove karte poslijeratne Europe.
U tim kartama je i Italija težila za proširenjem svoga utjecaja. Italija je svoje iredentističke težnje, pripojenje slovenskih i hrvatskih teritorija na kojima je živjela talijanska manjina, iznijela kao uvjet za ulazak u rat. Na talijanske zahtjeve Austro-Ugarska nije željela pristati, ali je zato pristala Antanta.
Uzaludni pokušaji
Do ulaska Italije u rat, rat je buktio na Istočnom i Zapadnom bojištu; ratno brodovlje Velike Britanije i Francuske provodilo je trgovačku blokadu Središnjih sila na moru, uslijed koje su one trpjele nestašicu ratnog materijala, ali i osnovnih živežnih namirnica. Netom pred ulazak Italije u rat, Antanta je povela invaziju na Galipolje kako bi izbacila Tursku iz rata i otvorila ruskoj crnomorskoj floti izlaz na Sredozemlje te joj omogućila nesmetanu dostavu ratnog materijala.
Otvaranjem nove, Talijanske bojišnice, trebalo je dodatno opteretiti snage Središnjih sila, poglavito Austro-Ugarske, koja je već bila zaokupljena događajima na Ruskom, Srpskom i Crnogorskom bojištu, ali i vezati austrougarsku ratnu flotu u jadranske luke. Pored toga, Austro-Ugarska je do svibnja 1915. imala tri neuspješne ofenzive na Srbiju, a zima 1914./1915. ozbiljno je uzdrmala njezine snage na Karpatskom bojištu koje su brojile ogromne žrtve, što od ruske ofenzive, što od polarne zime.
FOTO: Haubica od 30,5 cm na borbenoj poziciji. Snimljeno 1917.
Ulaskom Italije u rat, Austro-Ugarska je iskoristila prirodne pogodnosti pograničnog područja s Italijom i svoju obranu smjestila na pogodnim mjestima, u planinama i na rijekama, čime je samovoljno prepustila Italiji 2.240 četvornih kilometara svog državnog teritorija.
Planinski krajevi Južnog Tirola predstavljali su vrlo zahtjevno područje za izvođenje napada, kako zbog prirodnih karakteristika planinskog područja, tako i zbog utvrđenih linija obrane. Talijansko vodstvo odlučilo se za provođenje ofenziva na krajnjoj istočnoj granici Italije, čime je austrougarska linija obrane, kojom je protjecala rijeka Soča, postalo poprište krvavih bitaka. Talijanske snage su tri godine uzaludno pokušavale probiti liniju austrougarske obrane.
Slab moral talijanske vojske i dobro utvrđeni položaji austrougarskih vojnika na planinskim vrhovima onemogućavali su postizanje značajnijih uspjeha. Tri ratne godine trošile su strpljenje talijanskog stanovništva, a neuspješne navale na austrougarske položaje urušavale su ionako slab moral talijanskih vojnika. Stotine tisuća poginulih svjedočile su o pravim masakrima vojnika koji su bili prisiljeni položiti svoje živote pred protivničkim strojnicama.
FOTO: Vojna baraka u Tolminu. Snimljeno 1917
U smradu lešina koje su se na ljetnom suncu raspadale na ničijoj zemlji gušile su se obje zaraćene strane, pretvarajući cijelo područje Sočanske bojišnice u najgore prizore pakla. Iako je Austro- Ugarska imala manje gubitke od talijanske strane, to nimalo nije umanjivalo patnje i stradavanja njezinih vojnika, kojima je smrt podjednako prijetila kako od gelera, tako i od ulomaka kamenja koje je od siline eksplozija kosilo sve oko sebe.
Katastrofalni poraz
Jedanaest neuspješnih pokušaja proboja austrougarske obrane skončano je u posljednjoj bitki Sočanskog bojišta katastrofalnim porazom kojim su talijanske snage bile natjerane u paničan bijeg. Nakon zadnje bitke na Soči, talijansko vojno zapovjedništvo našlo se pred problemom kako narodu opravdati stupanje u rat i stotine tisuća žrtava koje su pale bez da se postignuo željeni cilj?
Talijansko bojište u memoriji brojnih naroda koji su sudjelovali u bitkama koje su se odvijale poglavito na rijeci Soči, ali i na Tirolskoj bojišnici, ostalo je duboko urezano kao mjesto velikog stradanja koje se može po svojoj statičnosti uspoređivati sa Zapadnom bojišnicom. U tim bitkama sudjelovale su i brojne hrvatske postrojbe unutar 5. austrougarske vojske, koja je svojim uspjesima naveliko proslavila svog zapovjednika, generala Svetozara Borojevića, hrvatskog „Lava sa Soče“.
Kako to često biva, s propašću Austro-Ugarske ovaj dio vojne povijesti uvelike je prekrio zaborav. Prvi zapaženiji rad o Talijanskom bojištu na hrvatskom jeziku objavio je Slavko Pavičić, davne 1944. godine. No, taj rad pokriva samo raspon operacija na Talijanskom bojištu do druge polovice 1916. godine. Pavičićevom smrti u izbjegličkom logoru 1947. godine to djelo nikada nije dobilo svoj nastavak u drugoj knjizi.
Svršetkom Drugog svjetskog rata, Talijanskim bojištem bave se ponajviše dvojica istaknutih vojnih povjesničara, koji su ujedno i pripadnici vojnih snaga novonastale države, Petar Tomac i Milan Zelenika. To su ujedno bili i posljednji značajniji radovi koji su se dijelom doticali Talijanske bojišnice ili su obrađivali samo jedan njezin dio, kao primjerice Zelenika u svom radu „Bitka kod Kobarida“.
Bez sinteze
Trebalo je proteći više desetljeća da bi istraživački interes počeo polagano obuhvaćati i Talijansko bojište u Prvom svjetskom ratu. O tome svjedoče zbornici radova, od kojih su dva posvećena hrvatskom velikanu sa Soče, generalu Borojeviću. Jačanje svijesti o značaju generala Borojevića u znanstvenim krugovima pratila je i šira čitalačka publika u radovima Milana Pojića, Dinka Čuture i drugih istraživača.
Poseban doprinos spoznaji o ulozi Hrvata u bojevima na Sočanskom bojištu u svojim je radovima iznio Nikola Tominac. Bez obzira na sav značaj koje je ono imalo za hrvatsku vojnu povijest, Talijansko bojište je i dalje ostalo bez jedne sinteze događanja.
Početni poticaj na stvaranje ove knjige došao je od strane mog prijatelja i kolege Zvonimira Despota, koji je prepoznao potrebu stvaranja jednog rada u kojem bi na jednom mjestu bila objašnjenja zbivanja na Talijanskom ratištu, koja bi, uklopljena u širi kontekst događanja, i manje upućenom čitatelju približila povijesnu zbilju. Na tome mu svesrdno zahvaljujem. Tako je niknula ideja o stvaranju knjige za koju sam dijelom iskoristio moje radove objavljivane u VP-u, magazinu za vojnu povijest.
U knjizi prevladavaju fotografije iz američkog arhiva NARA-e, iz Austrijske nacionalne biblioteke (objavljene na „Europeani 1914-1918“) i iz njemačkog lista „Illustrierte Geschischte des Weltkrieges“.
Usklađenost podataka
Time sam nastojao pred hrvatsku čitalačku publiku donijeti i neke, za naše područje još uvijek većinom neviđene fotografije. Uspoređujući Pavičićeva pisanja s ratnim izvještajima objavljivanima u dnevnom tisku, otkrio sam usklađenost podataka, što me ponukalo da pojedine dijelove upotpunim novinskim izvještajima o ratnim zbivanjima, kao i izvještajima glavnih stožera vojski obiju strana koja su zbivanja na bojišnicama pratila iz dana u dan. Posebno zanimljive članke i izvještaje s bojišnica stavio sam na krajeve poglavlja, s namjerom da knjigu učinim zanimljivijom i onom manje stručnom dijelu čitalačke publike.
Upravo iz tog razloga cilj ove knjige nije bilo ulaženje u detaljnije strateške i taktičke razrade pojedine bitke, već davanje okvira pojedinim događajima, uz ostvarivanje detaljnijeg uvida u one segmente kojima sam nastojao čitatelju približiti pojedini događaj ili staviti ga u širi kontekst. Koliko sam u tome uspio, prepuštam na sud čitateljima.
