Srednjovjekovni istočnorimski svijet obilježavalo je jedno društvo koje je u velikoj mjeri veličalo mir, a osuđivalo rat. Svaku vrstu borbi nastojalo se izbjeći pod svaku cijenu. Međutim, Bizantsko Carstvo naslijedilo je vojno-administrativne strukture i, jednim dijelom, vojnu ideologiju nekršćanskoga Rimskog Carstva dok se ono nalazilo na vrhuncu svoje moći. Takve postojeće suprotnosti između naslijeđene tradicije i kasnijih poimanja Bizantinci su nastojali riješiti primjenom političko-religiozne ideologije ili, uopćeno govoreći, jednog pogleda na svijet u koje se miješalo kršćanske ideale s jedne strane zajedno s opravdanjem rata na drugoj strani. Dakako, to opravdanje rata ponajprije se odnosilo na obranu rimskog svijeta i ortodoksije (grč. „ispravnog mišljenja“). Od 4. i 5. stoljeća pa nadalje istočnomediteranske i balkanske regije takvo su stapanje ideja generirale u poprilično jedinstvenu kulturu koja je mogla bezrezervno ostati vjerna pacifističkim idealima, a opet je u svojim korijenima mogla opravdati i ozakoniti održavanje i upotrebu efikasnoga militarističkog aparata.
Takav pristup jasno je sumiran u uvodu pravne kodifikacije usvojene od strane cara Leona III. i Konstantina V. u godini 741.: „Obzirom da je Bog u naše ruke postavio carski autoritet... vjerujemo da ne postoji ništa važnije ili veće od toga da vladamo i upravljamo ispravno i pravedno... i zato možemo biti okrunjeni Njegovom svemoćnom rukom koja će nam osigurati pobjedu nad našim neprijateljima (što je puno važnije i dragocjenije od dijademe koju nosimo) te će zbog toga možda i doći do mira ...“
Nastavak teksta čitajte u novome izdanju Vojne Povijesti od 5. siječnja na svim kioscima!
