Slijedeća je godina donijela nove zabrane i propise. Pokoravajući se sili zakona, Puljani su 1915. bili prisiljeni odreći se proslave krabulja (poklade). Stanovnicima Pule te obližnjih mjesta Vodnjana i Bala branilo se, uz prijetnju zatvorom u trajanju do 14 dana, izlaženje na javna mjesta u kostimiranim odijelima. Strogo je bilo zabranjeno približavanje pulskom obrambenom prstenu. Seljaci čija se zemlja nalazila u blizini vojnih utvrda morali su za pristup zemlji ishoditi posebne dozvole, dok je ulaženje unutar utvrđene zone bilo dozvoljeno samo javnim putevima. Od večernjeg sumraka do zore pučanstvu je bio zabranjeno bilo kakav prilaz i boravak na utvrđenim mjestima. Strogo je bilo zabranjeno i svako risanje, slikanje i fotografiranje u pojasu utvrda. Straže su imale zapovijed otvaranja vatre na prekršitelje ovih zabrana.
Problemi oko opskrbe brašnom nastavili su se i tijekom 1915. Godine. Nove zabrane ograničavale su uporabu pšeničnog brašna apelirajući na korištenje krumpirovog i rižinog brašna, a mještani su upozoravani na racionalno raspolaganje zalihama hrane. Od travnja 1915. u Puli je zbog manjka pšeničnog brašna bila uvedena i zabrana pravljenja pogača. Najgore strepnje glađu odagnale su vijesti o uvozu pšenice i kukuruza iz Ugarske, kao i uredba kojom se omogućavalo općinama da neobrađenu zemlju, bez obzira na vlasnika, zasade potrebnim kulturama, odnosno daju na korištenje trećim licima. Nastojanjima vlasti da spriječe pošast gladi pridružila se i gradska štedionica, koja je pulskoj općini stavila na raspolaganje 150.000 kruna za opskrbu grada živežnim namirnicama. Tim je novcem nabavljeno nekoliko vagona brašna za čiju je prodaju ispražnjena novoizgrađena zgrada gradske tržnice. Brašno se kupovalo za bonove kojima je omogućena pravedna raspodjela od šest kilograma brašna mjesečno po osobi. U interesu gradskog stanovništva, svako iznošenje hrane iz grada bilo je najstrože zabranjeno.
FOTO: Plan dobro štićene pulske luke
Radnicima pulskog vodovoda, elektre i plinare mlađima od 50 godina uvedena je radna obveza. Ovim je ustanovama od travnja 1915. upravljao vojni zapovjednik, a svi namještenici potpali su pod vojne sudbene i discplinske vlasti i zakone. Pooštren je i nadzor nad svim pošiljkama. Tako su Puljani svoja pisma, preporučene pošiljke i pakete morali predavati otvorenima kako bi se njihov sadržaj cenzurirao. Na drugom katu glavne pošte bilo je smješteno Povjerenstvo za cenzuru brzojava kojem su Puljani morali predavati svoje brzojave prije nego što bi bili upućeni primateljima.
Nakon što je Italija 15. svibnja 1915. navjestila rat Austro-Ugarskoj, zapovjedništvo ratne luke Pula plakatima je objavilo naredbu prema kojoj je sve civilno stanovništvo moralo u razdoblju od 18.-20. svibnja 1915. napustiti grad. U tu su svrhu organizirani masovni odlasci vlakovima. Stanovništvo grada bilo je razdijeljeno u odnosu na dio grada u kojemu su boravili, a za svaki dio bilo je određeno kojim vlakom treba otići. Svoje domove je, uz građane Pule, moralo napustiti i stanovništvo svih okolnih mjesta: Štinjana, Peroja, Fažane, Vodnjana, Galižane, Muntića, Loborike, Valture, Šišana, Ližnjana, Medulina, Pomera i Premanture, kao i ono brijunskoga arhipelaga. Prema grubim podacima evakuirano je ukupno oko 50.000 stanovnika, i to mahom žena i djece. Krajnja destinacija bili su prihvatni centri u Austriji, Mađarskoj i Moravskoj. U području južno od crte Barbariga – Vodnjan – Valtura osim vojnih pripadnika ostali su samo civili zaposleni u vojnim zavodima, državni i oblasni službenici i zaposlenici te svećenici, liječnici, inženjeri, kao i obrtnici svih profila. Za sve njih vojno zapovjedništvo osiguralo je dovoljne količine hrane, ali ne i za članove njihovih obitelji koje su odlučile ostati. Sve civilno stanovništvo koje je bilo obavezno ostati unutar evakuiranog područja moralo je na laktu istakuti vrpcu čije su boje označavale radno mjesto nositelja.
