Nedavno smo, u nepunih mjesec dana, imali zadovoljstvo da su u kina puštena dva ratna filma. Prvi, američki s tematikom iz Drugoga svjetskog rata bio je “Fury“ („Srce od čelika“), najavljivan kao novo „Spašavanje vojnika Ryana“, dok je drugi bio naš domaći, „Broj 55“ s tematikom iz Domovinskoga rata. Ono što ih je u startu razlikovalo jesu različita očekivanja publike. U skladu s dugogodišnjom praksom, prosječan gledatelj mahom je naučio od hrvatskoga filma ne očekivati ništa. Osobito kada je žanrovski svrstan u kategoriju ratnoga filma, gdje smo u zadnjih dvadeset godina bilježili jedino flopove, čast rijetkim iznimkama. Tako niti Milićev „Broj 55“ nije dočekan s prevelikim očekivanjima. S druge strane, „Fury“ je imao sve predispozicije za uspjeh, osobito zbog marketinškog hypea, podignutog do neslućenih visina.
Na koncu, dojam je ispao pomalo u skladu s izrekom pripisanom Marku Twainu. Kazao je tako, navodno, ovaj veliki američki autor da se dugo iščekivana stvar najčešće pojavi u obliku u kojem je nismo očekivali. Taj obračun s vlastitim očekivanjima mogao bi se primijeniti i na ova dva filma, jer je obrat na kraju bio upravo takav - twainovski. „Broj 55“ je potvrdio status hrvatskog filma godine i u prvim danima distribucije, na valu iznimno pozitivnih kritika i usmene predaje, dobrano napunio kina. Statistika za sada nije potpuna jer se film još uvijek prikazuje, no brojke mu rade u korist i teško da neće ući u kategoriju gledanijih hrvatskih filmova. „Fury“ je, pak, nakon niti mjesec dana potiho napustio kina, bez velike pompe s kojom je u njih prvotno došao....
Novi, 45. broj magazina Vojna povijest na svim je kioscima za samo 19,99 kuna od petka, 5. prosinca.
Nepokretni tenk sa 4 člana posade porazi 300 Nijemaca sa svim rodovima pješadije. Pa to ni u bitci na Neretvi nije bilo moguće!