Kada ovaj broj časopisa Vojne povijesti dospije u ruke čitatelja, navršavat će se sedamdeseta obljetnica Riječke bitke. Ona obuhvaća cijeli niz borbi koje su vodile postrojbe 4. jugoslavenske armije (u daljnjem tekstu 4. JA) protiv njemačkih postrojbi pod zapovjedništvom 97. vojnog zbora u graničnom pojasu Kraljevine Italije i Kraljevine Jugoslavije oko grada Rijeke. Te borbe trajale su od sredine travnja 1945. godine do 7. svibnja predajom njemačkog 97. vojnog zbora kod Ilirske Bistrice na današnjem području Republike Slovenije.
Riječka bitka nije planirana. Ona je posljedica šireg vojnog planiranja i napredovanja 4. JA u završnim borbama Drugoga svjetskog rata. Tijek i rezultati bitke ispravili su jednu od nepravdi Prvoga svjetskog rata, promijenili jednu europsku granicu i definitivno stavili današnje Republiku Hrvatsku i Republiku Sloveniju u položaj dobitnika Drugoga svjetskog rata.
Državnopravni okvir ovog vojnog pothvata predstavlja obveza vojnog i političkog vrha jugoslavenske države da vojnom silom osigura provođenje odluke Okružnog narodnooslobodilačkog odbora Istre o sjedinjenju Istre s Hrvatskom. Odluka je donesena 13. rujna 1943. te je objavljena putem proglasa narodu Istre 16. rujna. Potvrđena je 26. rujna 1943. godine na Istarskom saboru u Pazinu, gdje su se okupili najistaknutiji predstavnici svih slojeva istarskog stanovništva. Tom prilikom donesena je i odluka o administrativnim granicama hrvatske pokrajine Istre, čija je granica s Hrvatskim primorjem bila na Rječini, a od Slovenije su je dijelile granice kotara Kastav i tok rijeke Dragonje.
Te odluke 20. rujna 1943. odmah potvrđuje i ZAVNOH. Vrlo je važno da si je pri tome ZAVNOH uzeo za pravo koristiti prerogative suverene države te je uz potvrdu odluke o sjedinjenju Istre s Hrvatskom i proglasio ništetnim sve ugovore, sporazume i konvencije vlade Kraljevine Jugoslavije i vrhovništva NDH o ustupanju hrvatskih krajeva Italiji i proglasio sjedinjenje Istre, Rijeke, Zadra, Lošinja, Cresa, Lastova, kvarnerskih otoka, dijelova Gorskog kotara i Kvarnerskog primorja, Dalmacije i dalmatinskih otoka Hrvatskoj. Odluka je potvrđena na 2. zasjedanju AVNOJA-a u Jajcu 29. studenoga 1943. godine.
Za izvršenje ovog zadatka na jadranskom operativnom pravcu predviđena je i postrojena 4. JA. Osnovnu udarnu snagu armije činile su četiri pješačke divizije, artiljerijska, tenkovska, inženjerijska i dopunska brigada, pukovnija za vezu i motomehanizirani artiljerijski divizion. Za predstojeće operacije Stožeru armije podređeni su 11. i 4. udarni korpus NOV-a Hrvatske, u čijem se sastavu nalazilo pet partizanskih divizija, te 7. udarni korpus i 9. korpus NOV-a Slovenije s četiri partizanske divizije. Zapovjedništvu armije podređeno je Pomorsko zapovjedništvo sjevernog Jadrana. U mornaričkoj podršci sudjeluju i plovila engleske Kraljevske mornarice (Royal Navy) te dijelovi Jugoslavenske kraljevske mornarice. Zrakoplovnu podršku davat će savezničko zrakoplovstvo iz sastava Balkanskih zračnih snaga (Balkan Air Force) sa zrakoplovnih uzletišta u Italiji te uzletišta Prkos kod Zadra.
Osnovna zadaća ove grupacije bila je razbiti protivnika na bojišnici između Une i mora te proboj kroz Liku, Hrvatsko primorje, Gorski kotar u Istru i što prije izbiti na rijeku Soču. Cijeli pothvat planiran je u više etapa. U prvoj etapi predviđeno je razbiti i uništiti postrojbe njemačkog 15. brdskog zbora u Lici do linije Bihać, Vrhovine, Otočac, otok Rab. U drugoj etapi borbe trebalo je uništiti ostatke ovog zbora u Gorskom kotaru i Hrvatskom primorju te zauzeti otoke Krk, Cres i Lošinj. U trećoj etapi trebalo je prijeći državnu granicu te zauzeti Istru, Slovensko primorje i Trst. Za ostvarivanje ovih ciljeva predviđeni su i rokovi. Prva etapa borbe trebala je trajati do 15. travnja, druga do 30. travnja, a krajnji cilj trebalo je dostići do 30. svibnja.
Borbe na jadranskom operativnom pravcu počele su 20. ožujka 1945. godine probojem bojišnice u Lici. Borbe su se odvijale vrlo uspješno te je do 28. ožujka osvojen Bihać. Od 29. travnja težište borbi prebacuje se na područje zapadne Like i Primorja. 4. travnja osvojen je Gospić, 5. travnja Otočac, 8. travnja Jablanac, a 9. travnja Senj. 10. travnja osvojen je Ogulin. Osiguranje desnog boka prema Karlovcu preuzima 7. banijska i 8. kordunaška divizija iz sastava 4. korpusa NOVH. Postrojbe 4. JA polako počinju prilaziti Rijeci i talijanskoj državnoj granici. Sredinom travnja započet će Riječka bitka.
O Riječkoj bitki pisalo se više puta. Prva studija objavljena je u izdanju izdavačke kuće Vojno delo u Beogradu 1952. godine pod rukovodstvom general-potpukovnika Pavla Jakšića koji je u vrijeme Riječke bitke bio načelnik stožera 4. JA. U izdanju Vojnoistorijskog instituta 1978. godine izašla je vrlo opširna knjiga "Oslobođenje Istre, Slovenačkog primorja i Trsta 1945." Uroša Kostića, a o Riječkoj bitki pisali su Petar Strčić i Ante Giron u djelu "Zaobići Ingridstellung riječko područje u završnici Drugoga svjetskog rata" u izdanju Povijesnog društva Rijeka 1995. godine.
Od stranih autora najiscrpnije podatke o događajima prije i tijekom bitke dao je Stefano di Giusto u svojoj doktorskoj radnji "Operationszone Adriatisches Kustenland 1943-45" u izdanju Instituto Friulano per la Storia del Movimento di Liberazione 2005. godine.
Što se više bližio kraj rata, imamo sve manje fotografija njemačkih postrojbi i vojnika. Ova i sljedeće četiri fotografije snimljene su tijekom 1944. godine. Na njoj su pripadnici 188. brdske divizije snimljeni u Rijeci i okolici. Ova grupa njemačkih vojnika snimljena je tijekom obuke iznad mjesta Mošćenice.
Kolona vojnika snimljena u Rijeci na raskrižju ulica Fiurella la Guardije i 1.maja. Na fotografiji se dobro vidi dob pripadnika ove postrojbe. Na izobrazbu u ovu diviziju upućivani su novaci od 17 ili 18 godina.
Obuka posluge protuoklopnog topa. Stariji dočasnik obučava mladu posadu protuoklopnog topa 3,7mm PAK 36. Dočasnici u ovoj postrojbi uglavnom su bili iskusni vojnici koji su nakon ranjavanja i izlječenja upućivani u izobrazbene postrojbe. Fotografija je snimljena također u okolici Mošćenice.
Protuoklopni top 7,5 cm PAK 40 na paljbenom položaju negdje u okolici Rijeke. Osim obuke 188. divizija sudjelovala je u nizu protupartizanskih borbi na području od Trsta do Rijeke.
Obuka boraca 26. dalmatinske divizije u rukovanju puškostrojnicama MG34 i MG42. Ova njemačka puškostrojnica bila je vrlo popularna kod boraca 4.JA. Za razliku od njemačkih postrojbi koji su dio ovih puškostrojnica koristili na postoljima kao teške strojnice, borci JA ove su strojnice nosili u streljačkom stroju. Više su puta tijekom bitke pojedine postrojbe formirale privremene udarne grupe s većim brojem puškostrojnica. U opisu borbi 20. divizije zabilježeno je formiranje jedne takve udarne grupe od 80 boraca sa 20 puškostrojnica radi proboja njemačkih linija kod Trsta.
U novom broju Vojne povijesti koji na svim kioscima možete pronaći od utorka 5. 5. čitajte još i o povijesti njemačkog vojnog utjecaja u Latinskoj Americi (činjenice i mitovi), saznajte sve o tajni Šibenskog kanala – Schnellboot S-158. Prvi put predstavljamo olupinu otkrivenu prošle godine. Prvi put donosimo i cjelovitu istinu o krvavom boju za Kašić početkom 1993. godine. Uz to, saznajte sve i o ratnom umijeću Mongola.
>>Za 50. broj osam stranica više i osvježeni magazin
>>Povijest njemačkog vojnog utjecaja u Latinskoj Americi
Ovakve bitke su ono cime se Hrvati moramo ponositi, a ne ustašija i njihova tzv bitka kod Lijevča polja i slične gluposti, kada se četnici i ustaše nisu mogli dogovoriti tko će prije bježati prema Austriji, pa se se besmisleno zakačili. Da si nisu bili slični, i da kao sluge nisu imale istog, njemačkog i talijanskog gospodara, pokazali bi koliko je njihova borba bila ljudski, moralno itd ispravna, a ne najobičnija kriminalna izdaja i teror, za što su i kolektivno platili cijenu narednih tjedana i mjeseci, od kojih je dosta bilo i stvarno nedužnih. Treba razumjeti ustašiju i srbadiju, taj smrad 2. svj. rata je teško, zapravo nemoguće oprati, koliko god pljuvali po hrvatskim ali i ostalim partizanima, dakle i makedonskim i crnogorskim i slovenskim a ne samo srbskim, i po JBT koji je bio na čelu tih partizana, koji su im došli glave.