Iako „14“ – roman o Velikom ratu francuskog pisca Jeana Eschenoza upućuje na monumentalnost i grandioznost u prikazima Prvoga svjetskog rata, to nipošto nije tako. Riječ je o kratkom romanu punom minijatura, majstorski stiliziranom, vrsnog autora koji s pomalo ironijskim odmakom govori o teškim rovovskim bitkama u Francuskoj, dok se u pozadini odvijaju ljudske drame. Knjiga „14“ izišla je u izdanju Edicije Božičević 2015. godine, u prijevodu Marije Paprašarovski.
Na početku pratimo odlazak u rat petorice mladića iz jedne francuske pokrajine na obale Atlantskog oceana. U početku sve djeluje bezazleno i bezopasno za mladiće koji su u nepoznato krenuli „u tenisicama“, puni optimizma, da bi kasnije došlo do krvavog preokreta i klanja i Velikog rata iz kojeg se svi neće vratiti. A onima koji iz rata i izvuku „živu glavu“, život više nikada neće biti isti. Tu su dvojica braće Charles i Anthime od kojih jedan pogiba, a drugi se povratkom s bojišnice nakon 500 dana ponovno „spetlja“ sa zgodnom i bogatom Blanche koja u međuvremenu rađa slatku curicu. Još dok je bila u vezi sa Charlesom, Blanche je pomalo očijukala s njegovim bratom koji uspijeva preživjeti rat.
Knjiga u obrisima prikazuje i složene odnose, pa i napetosti među klasama. Ironično je da je jednom od junaka knjige ta prednost što je iz bogate obitelji, zahvaljujući kojoj završava u „elitnom“ zrakoplovstvu, a ne u mračnom rovu, naposljetku došla glave. Kao da nije mogao pobjeći od smrti, ona ga sustiže, a njegova pogibija doima se nekako nekako fatalistički. Pisac se pobrinuo da čitatelj ne žali junaka priče jer je bahat i osoran pa ga je možda sustigla neka uzvišena pravda. Koliko je takvih slučajeva u recentnoj stvarnosti, a „junaci“ u najgorem slučaju završe tek na stranicama crne kronike. Ako i to.
Knjiga obiluje oporim opisima ratne jeze: „Bila je to krhotina od lijevanoga željeza u obliku izbrušene neolitske sjekire koja je plamtjela i pušila se, jednako naoštrena kao i krhotina stakla... izravno se zrakom probila prema Anthimeu koji se upravo podizao i bez objašnjenja, odsjekla mu cijelu desnu ruku.“ Šok koji je potom uslijedio bio je čak i veći od toga brutalnog ranjavanja. Jer vojniku Anthimeu samo nekoliko sati poslije svi su čestitali na „dobroj ozljedi“. Ostati bez dijela tijela, paradoksalno, bio je san vojnika na bojišnici, budući da je to značilo demobilizaciju, a rat je za osakaćenoga završio zauvijek...
Nastavak teksta čitajte u novome izdanju Vojne Povijesti.
