Maestralno ispripovijedana priča irskog pisca Johna Boynea (44) u »Prigovoru savjesti« (Naklada Ljevak, 2014. godina) čitatelja ne može ostaviti ravnodušnim. Radnja se velikim dijelom odvija u Prvom svjetskom ratu, u duboko iskopanim rovovima u Francuskoj, koji postaju ponori ljudskih duša. Boyne na zadivljujući, nježan, strastan, ali i grub način provodi čitatelja kroz Prvi svjetski rat, otvarajući vječna pitanja kukavičluka i hrabrosti, propitujući što znači ostati čovjek u ekstremnim uvjetima kao što je rat.
Roman je moguće iščitavati na dvije razine, pa tako na svoje mogu doći ljubitelji oporog ratnog štiva, ali i oni koji rat vole sagledavati kroz prizmu ljudskih odnosa. Iako naslov sugerira pacifistički pristup ratnim zbivanjima, takav zaključak bio bi površan. Početak radnje smješten je u 1919. godinu kada mladi Tristan Sadler putuje iz Londona vlakom u Norwich kako bi predao svežanj pisama Willa Bancrofta, s kojim se borio u Prvom svjetskom ratu, njegovoj sestri Marian. Potekli iz različitih društvenih klasa i okruženja, Tristan i Will zatekli su se u ratnom vrtlogu, u klaonici u kojoj je svaka minuta života nebeski dar i premija. Čvrsto ih je povezala nedozvoljena ljubav, koja je u ono doba izazivala nelagodu i osudu, a na strašan način okončana je u ratnom vrtlogu. Nema tu svijetlih parada ni odličja, ni povijesnih ličnosti, ni generala poslije bitke, nego krvi, blata, izmeta i krutih vojničkih karaktera pod čijom se čizmom slamaju tankoćutniji vojnici poput Willa, vikareva sina. Pripadnik povlaštene klase Will objašnjava kako se njegov otac užasno uzrujao kad su ga unovačili, ali bilo bi mu gore da se odbio boriti jer su mu kralj i domovina bili jako važni...
Nastavak teksta čitajte u novome broju Vojne povijesti koji je na svim kioscima od 5. prosinca!
