Za razliku od tehničkoga razvoja sovjetskoga oklopništva i mehanizacije, točnije borbenih tenkova i transportera koji su opisani i analizirani u prijašnjim brojevima, te čiji je razvoj bio uvelike obilježen mnogim tehnološkim inovacijama i dostignućima te popraćen velikim iskoracima i ostalim raznim napredcima u kontekstu vojne tehnike (koji su zatim postavili standarde za te vrste borbenih vozila u cijelome svijetu te koji su zatim preuzeti ili kopirani nadaleko i naširoko), u kontekstu tehničkoga razvoja sovjetske samohodne artiljerije (bilo topovskoga, raketnoga ili minobacačkoga), kao i u kontekstu toga dijela vojne tehnike, u sastavu naoružanja kopnenih snaga općenito u svijetu zapravo i nije bilo takvih većih tehnoloških dostignuća i napredaka, odnosno nekih znatnih iskoraka ili inovacija u njihovu daljnjem razvoju, a najmanje tek nekih revolucionarnosti.
Štoviše, kao i u kontekstu transportera analiziranih u prijašnjem broju (koje su prvi put uveli tek nekoliko godina nakon rata), Sovjeti su isto tako iznenađujuće kasnili u razvoju samohodnih haubica, stvorivši svoj prvi model tek početkom sedamdesetih godina kada je to već odavno bio standard u većini oružanih snaga Europe, pa tako i svijeta. Međutim, za razliku od transportera, gdje su rapidno krenuli uvoditi razne inovacije počevši od šezdesetih godina prošloga stoljeća, u kontekstu samohodnih haubica nije bilo tako.
Stoga u jednu ruku i ne čudi što je to područje zapravo jedno od vrlo rijetkih, ako ne i jedino polje u okviru vojne tehnike kopnenih snaga, odnosno vojske, čije suvremene standarde nisu postavili Sovjeti, nego, pomalo iznenađujuće, njihovi suparnici – Zapad, točnije sami Amerikanci. To je ponovno, u drugu ruku, ironično ne samo zato što su gotovo sve ostale inovacije uveli te standardne postavili upravo Sovjeti, nego i zato što se Zapad, poglavito Amerikanci, u to doba uvelike te znatno više koncentrirao prvobitno na razvoj ratnoga zrakoplovstva, u čije je ulaganje prvenstveno stavljen naglasak kroz cijelo razdoblje hladnoga rata, a zatim i ratne mornarice (ponajprije putem porinuća mnogih novih velikih/flotnih nosača zrakoplova na nuklearni pogon, neki istisnine i veće od 120 000 tona te duljine i do 350 metara, koji bez stajanja mogu oploviti čitavi svijet; te novih, nuklearnih podmornica s mogućnošću nošenja i ispaljivanja interkontinentalnih balistički navođenih projektila s nuklearnom bojevom glavom, sposobnima doseći i pogoditi svaku točku na planetu, gdje su ih Sovjeti također slijedili te su ubrzo načinili vlastite konkurentne projekte, koji su istisninom i dimenzijama, odnosno veličinom, zatim pretekli izvorne tvorce takvoga oružja, od kojih su ideje i preuzeli).
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. ožujka 2020.
