Naslovnica

Staljin - vojni zapovjednik u Ruskom građanskom ratu

Interesantno je da se Staljin u svim tim događanjima gotovo uopće ne spominje, iako je već imao vrlo veliki utjecaj u Boljševičkoj partiji i snažan politički položaj šefa stranačkih medija, te člana Izborne skupštine partije.
28. studenoga 2019. u 10:21 0 komentara 348 prikaza
Foto: Imperial War Museum, London

Revolucija u veljači 1917. godine zatekla je Staljina u progonstvu, ali je već bio na kraju služenja svoje kazne. Čim je pušten, vratio se u St. Peterburg i odmah priključio svojim boljševicima, te nastavio uređivati stranački list. Revolucija je zbacila carizam i uspostavila svojevrsni oblik parlamentarne demokracije, ali nije riješila najvažnije probleme u zemlji – Rusija nije istupila iz rata i nisu provedene nužno potrebne socijalne reforme. U pogledu osnovnog pitanja revolucije - vlasti, uspostavljen je određeni oblik dvovlašća između Privremene vlade u kojoj su prevladavali predstavnici srednjega građanskog sloja i liberali (menjševici i eseri) i sovjeta radničkih i vojničkih deputata u kojima su većinu imali boljševici. Takvo dvovlašće nije moglo učinkovito funkcionirati za duže vrijeme, tim više što su korijeni unutrašnjih proturječnosti i dalje ostali vrlo aktualni.

PRVI DIO Staljin - vojskovođa ili manipulator!?

Od ožujka do listopada 1917. nižu se krize (travanjska, lipanjska i srpanjska kriza), nastale kao posljedica sve izraženijih društvenih proturječnosti i ekonomske nestabilnosti. U svibnju je u Petrogradu demonstriralo preko 100 000 ljudi, nakon što je objavljena spremnost vlade za vođenje rata do pobjede, a slične demonstracije izbile su i u drugim gradovima. Duboka kriza došla je do vrhunca u spontanim demonstracijama u Petrogradu tijekom srpnja 1917., u kojima su radnici i vojnici zahtijevali prijenos cjelokupne vlasti u ruke sovjeta. Vlada se nemilosrdno obračunala s demonstrantima, uputivši na njih postrojbe kadeta vojnih škola i časnika, koji su izvršili pravo krvoproliće. U tim nemirima opkoljen je i stožer Boljševičke partije i gotovo minutu prije nego što je na njega izvršen juriš vladinih snaga, Staljin je izvukao Lenjina i skrivao ga do odlaska u Finsku spasivši mu život, što Lenjin nikada nije zaboravio.

Boljševička revolucija započela je 24. listopada 1917. (po starom kalendaru ili 6. studenoga po novom), a odlučujuće borbe za pobjedu ustanka i revolucije u Petrogradu vodile su se svega dva dana. Uoči 24. listopada, Privremena vlada izdala je zapovijed o zauzimanju dobro branjenog Smoljnog i zatvaranja mostova na Nevi kako bi se središte grada odsjeklo od radničkih četvrti. Prema Zimskom dvorcu pristizali su kadeti vojnih učilišta iz Peterhofa i Oranienbauma i za borbu protiv revolucionara formirane su tzv. «udarne bojne». Kadeti su zaposjeli tiskaru «Trud» (u kojoj se tiskao boljševički list «Radnički put»), ali su nakon energične reakcije Vojno-revolucionarnog komiteta i odreda Crvene garde izbačeni iz tiskare. «Radnički put» je pozvao na dizanje revolucije i uspostavu sovjetske vlasti, nakon čega su pokrenute sve revolucionarne snage u gradu (oko 200 000 ljudi). U pomoć su im pristigli i ratni brodovi Baltičke flote, a na Nevi se već nalazila krstarica «Aurora», u potpunosti pod nadzorom boljševika, koja je svoje topove uperila u Zimski dvorac. Privremena vlada ostala je bez potpore postrojbi s bojišta, a i nekih postrojbi petrogradskog garnizona na koje je računala.

Noću s 24. na 25. listopada, Lenjin je stigao u Smoljni i preuzeo neposredno vođenje revolucijom. Za dva dana borbi poginulo je samo šest sudionika, dok je oko pedeset bilo ranjeno. Sljedećega dana Kerenski je uz pomoć generala Krasnova poveo na Petrograd Kozake iz sastava Sjevernog fronta, koji su 28. i 29. listopada zauzeli Gatčinu i Carsko Selo, te neposredno ugrozili Petrograd. Međutim, narednoga dana kozački odredi su razbijeni na Pulkovskim visovima i odbačeni prema Gatčini, što ih je potpuno demoraliziralo. Od 07. do 13. studenoga 1917. sovjetska vlast učvrstila se u šesnaest gubernijskih središta, a do kraja studenoga u gotovo svim većim gradovima. Tamo gdje su boljševici bili politički jaki i imali većinu u sovjetima, (npr. Lugansk, Volgograd, Samara i sl.) vlast je preuzeta brzo i bez teškoća, dok se u ostalim slučajevima preuzimala oružanim putem, nakon čega se nastojalo što brže uspostaviti uredno funkcioniranje novih tijela vlasti.

PRVI DIO Ruska (sovjetska) ratna mornarica

Interesantno je da se Staljin u svim tim događanjima gotovo uopće ne spominje, iako je već imao vrlo veliki utjecaj u Boljševičkoj partiji i snažan politički položaj šefa stranačkih medija, te člana Izborne skupštine partije. No, odmah nakon revolucije Staljin je postavljen na dužnost komesara za neruske narodnosti u prvoj sovjetskoj vladi, te zajedno s Trockim postaje član Politbiroa Komunističke partije. Međutim, novoj sovjetskoj vlasti nije bilo suđeno da u miru nastavlja razvoj zemlje. Kao neposredni produžetak socijalističke revolucije iz 1917. godine, te posredno zbog nove svjetske podjele uzrokovane Prvim svjetskim ratom, u Rusiji je izbio građanski rat vođen između revolucionarnih boljševičkih snaga i ruskih monarhista (“Bjelogardijci”), potpomognutih intervencionističkim snagama europskih sila kojima nikako nije odgovarao razvoj ruskoga postrevolucionarnog socijalizma. Pred neposrednom opasnošću koja se nadvila nad boljševičkom Rusijom, težišni napori bili su usmjereni na jačanje oružanih snaga, odnosno formiranje Crvene armije, koja je s dobrovoljačkog sustava popune, vrlo brzo prešla na mobilizacijski. Uz velike napore (između ostalog i mobilizacijom više od 800 000 vojnika) Crvena armija je uspjela stabilizirati bojišnice. Unatoč tome, izolirana od ostatka svijeta, oslabljena i izmučena glađu i pobunama koje su harale na sve strane, boljševička država je preživljavala teške sate, zbog čega su njezine vlasti 02. rujna 1918. proglasile ostatak države vojnim logorom, kako bi mobilizirali sve preostale snage (to je bio jedinstven primjer formalne militarizacije cjelokupnoga društva, koje je kasnije poslužilo kao dobra podloga za daljnje širenje nedemokratskih procesa u Rusiji).

Politbiro Komunističke partije postaje najviše upravno tijelo mlade socijalističke države, ali u tom vremenu samo su Staljin i Trocki, kao suradnici od najvišeg povjerenja, imali pravo posjetiti Lenjina bez prethodne najave. U organizacijskome smislu, Lav Trocki imao je ključnu ulogu na ustrojavanje Crvene armije, iako praktično bez ikakvoga vojnog iskustva. Njegova velika radna energija i organizacijske sposobnosti dolaze do punog izražaja tek na funkciji narodnog komesara za vojne poslove, kada počinje s ustrojavanjem Crvene armije, odnosno njezinom transformacijom iz Crvene garde. Staljin ga nije podnosio od njihovog prvog susreta, ne samo zbog velikih ambicija Trockoga i njegove političke uskogrudnosti i radikalizma (zapravo i sam Staljin je imao iste osobine), već prvenstveno što je bio Židov. Osim toga, nikako mu nije mogao oprostiti konvertivizam iz ranijeg političkog djelovanja (u Londonu se Trocki povezao s Lenjinom, ali vrlo brzo i razišao, prihvativši frakciju menjševika među ruskim socijaldemokratima. Postao je članom tzv. «Augustovskog bloka» koji je vrlo aktivno kritizirao Lenjina i boljševike kroz publikacije koje su izdavali. S Lenjinom se pomirio tek uoči Sovjetske socijalističke revolucije u kojoj je imao istaknutu ulogu).

Lenjin je vrlo dobro znao za odnose između Staljina i Trockoga, pa kako bi izbjegao nepotrebne (a itekako štetne) sukobe među njima dvojicom, upućuje Staljina početkom svibnja 1918. u Caricino (današnji Volgograd) s vrlo širokim ovlastima. Vrlo sumnjičavi i nepovjerljivi Staljin, odmah po dolasku u Caricin raspustio je zapovjedništvo koje su činili uglavnom bivši časnici carske vojske i oformio tzv. „Caricinsku skupinu“ (skupinu vojnih zapovjednika Crvene armije i partijskih dužnosnika, osobno lojalnih samome Staljinu) kao najviše zapovjedno i administrativno tijelo. Osnovicu vojnog zapovjedništva činili su njegovi osobni prijatelji i istomišljenici Kliment Vorošilov i Semjon Budjoni. Zajedno s njima organizirao je obranu Caricina od prodora bjelogardista, iako bez ikakvoga vojnog iskustva. U tome su ponovno do izražaja došle Staljinove velike organizacijske sposobnosti, ali i krajnja beskrupuloznost i bezosjećajnost prema vlastitim vojnicima, koje je bez razmišljanja žrtvovao nastojeći zadržati prodor bjelogardejaca. Upravo zahvaljujući snazi njegove volje, postrojbe pod njegovim zapovjedništvom uporno su branile Caricin sve do dolaska pojačanja, tzv „Čelične divizije“ kojom je zapovijedao Dmitrij Petrovič Žloba (kasnije likvidiran u velikim „Staljinovim čistkama“) i razbio opsadne snage „bijelih“ s leđa. Tijekom bitke do punog izražaja je došla Staljinova narav, jer sukladno njegovoj zapovijedi, postrojbe pod njegovim zapovjedništvom nisu zarobljavale – ukoliko su se pojedini bjelogardijski vojnici ili časnici predali, bili su likvidirani „na licu mjesta“. Jednako je postupao i prema vlastitim vojnicima, ukoliko je samo i posumnjao da bi netko mogao napustiti položaj ili dezertirati, a dao je likvidirati i sve bivše časnike carske vojske u vlastitim postrojbama iako za to nije bilo objektivnog razloga – jednostavno im nije vjerovao. Unatoč uspješnoj obrani Caricina (koji će se upravo zbog toga događaja kasnije nazvati Staljingrad), Staljina je na 8. kongresu Komunističke partije u ožujku 1919. kritizirao osobno Lenjin zbog enormnih gubitaka koje su pretrpjele snage pod njegovim zapovjedništvom (od oko 160 000 vojnika i časnika Crvene armije poginulo je ili ranjeno više od 80 000). Taj postupak je Staljin vjerojatno shvatio kao izdaju ili nezahvalnost (u najboljem slučaju) čovjeka kojemu je spasio život, iako to ničim nije pokazao na samome kongresu. No, nakon te kritike u potpunosti je promijenio stav prema Lenjinu i njihovi odnosi su nepovratno zahladili.

Ilustracija Dugo je bio zaboravljen Bio je prva žrtva Drugog svjetskog rata, a njegov krvnik ostao je nekažnjen

U svibnju 1919. Staljin je upućen na zapadno bojište u područje St. Peterburga kako bi zaustavio prodor intervencionista i konsolidirao bojišnicu. To mu je uspjelo opet zahvaljujući vrlo brutalnim i bezdušnim metodama koje je primijenio kako bi ojačao disciplinu u vlastitim postrojbama – masovnim, javnim strijeljanjima dezertera i kolebljivih vojnika koje je proglasio izdajnicima. U međuvremenu, nastojeći iskoristiti teško stanje u Rusiji u kojoj je bjesnio građanski rat, poljska vlada na čelu s Józefom Piłsudskim, povezala se s bjelogardijskim generalom Vrangelom i ukrajinskim nacionalističkim vođom Petljurom, uz čiju pomoć je nastojala osvojiti Bjelorusiju i Ukrajinu do desne obale Dnjepra. Zauzvrat, Poljaci bi pomogli Vrangelu i Petljuri u borbi s Crvenom armijom i obnovi carske vlasti. Bez objave rata, koncentrirane poljske snage napale su rano ujutro 25. travnja 1920. na širokoj bojišnici od Pripjata do obala Crnoga mora i potisnule sovjetske 12. i 14. armiju na istok. Poljski pritisak natjerao je 12. armiju na evakuaciju Kijeva i utvrđivanje na lijevoj obali Dnjepra. Crta bojišta stabilizirala se nekoliko dana kasnije od Jampila na jugu do Babrujska – započeo je Poljsko-sovjetski rat. Staljin je postavljen na dužnost polit-komesara Jugozapadnog fronta (front je najviša vojna formacija Crvene armije koja je odgovarala grupi armija – op.aut.) koji je u to vrijeme bio pod zapovjedništvom Aleksandra Jegorova. Jegorov je uputio svoje snage u smjeru tada poljskog grada Lvova, međutim vrhovno zapovjedništvo Crvene armije na čelu s Lenjinom

i Trockim planiralo je preusmjeriti napad njegovih snaga na Varšavu i u tom kontekstu Jegorovu je izdana zapovijed o izdvajanju 1. konjaničke armije kojom su zapovijedali Budjoni i Vorošilov i njezino podređivanje Mihailu Tuhačevskom koji je u to vrijeme napadao Varšavu. Staljin se izravno suprotstavio toj zapovijedi i zadržao armiju pod zapovjedništvom svojih vjernih prijatelja u sastavu Jegorovljeve grupacije. Nastavljene su operacije prema Lvovu, ali su se poljske snage u međuvremenu uspjele konsolidirati i zaustaviti njihov prodor. Istovremeno, niti Tuhačevski nije imao dovoljno snaga za nastavak napada prema Varšavi, pa su borbena djelovanja zaustavljena, a crta bojišnice konsolidirana.

Staljinov postupak je smatran jednim od većih propusta zbog čega Crvena armija nije u potpunosti ostvarila svoje ciljeve u Poljsko-sovjetskom ratu, pa se Staljin vratio u Moskvu u kolovozu 1920. kako bi se opravdao pred Politbiroom. No opravdanja nisu naišla na razumijevanje ostalih članova, pa je Trocki na 9. kongresu Komunističke partije Staljina optužio za neposlušnost, osobne ambicije, vojničku nekompetentnost i izgrađivanje vlastite karijere na leševima crvenoarmijskih vojnika. Unatoč tako radikalnom napadu, Staljin je preživio na političkoj pozornici zahvaljujući svome neupitnom utjecaju u Komunističkoj partiji, ali je između njega i Trockoga izbilo potpuno neprikriveno neprijateljstvo i sukob koji je kulminirao Lenjinovom bolešću.

Nastavak pročitajte u slijedećem izdanju. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u siječnju 2015.

GODIŠNJICA Prije 75 godina počeo Varšavski ustanak IZ NOVOG BROJA Isporuka talijanskih ratnih brodova Švedskoj ratnoj mornarici 1940. godine IZ NOVOG BROJA Narodna milicija (1945. - 1953.)
 
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.