Josif Visarionovič Džugašvili - Staljin nije samo jedan od državnika koji je obilježio Drugi svjetski rat već je i ličnost koja je utisnula duboki pečat u suvremenu povijest i velikim dijelom odredila smjer globalnim zbivanjima na međunarodnoj sceni kroz čitavo XX. stoljeće, a velikim dijelom posljedice njegove povijesne ostavštine osjećaju se i danas u suvremenome ruskom društvu. Njegov uspon na vlast u vrlo turbulentnom razdoblju ruske (sovjetske) povijesti promijenio je ne samo strukturu nove države i unutarnje odnose već i samog Staljina, dodatno potaknuvši njegova osobna ograničenja, ali i svojstva osobnosti koja su nastala kao produkt sredine u kojoj je rođen i u kojoj je proveo svoje djetinjstvo i mladost.
Objektivne znanstvene raščlambe Staljinova lika i djela svrstavaju ga među najveće zločince u povijesti ljudske civilizacije (po rezultatima istraživanja, Staljin je posredno ili neposredno odgovoran za milijune žrtava njegova režima, samo zbog političkih neslaganja s njegovom verzijom socijalizma, pri čemu se ne računaju žrtve koje su produkt njegovih strateških promašaja i propusta). U razdoblju Staljinove vladavine, cijela struktura sovjetskog društva pretrpjela je tolike promjene da ni dugo vremena nakon njegove smrti nije bilo moguće realizirati prijeko potreban društveni preobražaj, već je taj proces započeo tek slomom ideje komunizma i raspadom socijalističkih država krajem osamdesetih godina.
S druge strane, Sovjetski Savez pod Staljinovim vodstvom ostvario je briljantne pobjede u Drugome svjetskom ratu i slobodno se može reći iznio najveći teret rata od svih zaraćenih zemalja te je sukladno tomu i najzaslužniji za pobjedu nad nacističkom Njemačkom. Unatoč golemim žrtvama i teškom razaranju vlastitog teritorija, SSSR je iz Drugoga svjetskog rata izišao kao moćna vojna sila od koje je ubrzo počela strahovati gotovo cijela Europa, a nakon što je stvorio vlastito nuklearno oružje, SSSR je postao jedna od vodećih svjetskih supersila. Sve to samo pojačava dilemu o stvarnoj društvenoj ulozi Staljina, koja ni do današnjih dana nije u potpunosti razriješena unatoč golemom broju knjiga, znanstvenih članaka i drugih publikacija koje su s različitih aspekata obrađivale Staljina i njegovu političku ulogu te staljinizam kao pojavu kojoj nema pandana u suvremenoj političkoj povijesti. Upravo zbog toga što još postoje brojne nedorečenosti, ovaj tekst pozabavit će se jednom od važnijih dilema, o Staljinu kao ratnom vođi. Drugim riječima, je li osobno donosio ključne strateške odluke, pa bi u tom slučaju većina stvarnih zasluga morala pripasti njemu kao neospornom vojničkom geniju i velikom vojskovođi, ili je bio sklon „pripisati“ zasluge svojih sposobnih zapovjednika isključivo sebi (kao što je to običavao raditi na ostalim područjima političkog i državničkog rada), što bi ga samo potvrdilo kao beskrupuloznog manipulatora. U svakom slučaju, ključne karakteristike Staljinove osobnosti formirane su u ranim razdobljima njegova sazrijevanja, pod utjecajem okolnosti u kojima je odrastao.
Oblikovanje Staljinove osobnosti
Josif Visaironovič Džugašvili rođen je u gruzijskom gradu Gori 21. prosinca 1879. (po nekim izvorima rođen je 18. prosinca 1879.) u postolarskoj obitelji. Upravo će događaji vezani uz najranije djetinjstvo obilježiti Staljinov odnos prema društvu i ljudima oko sebe. Etničko porijeklo Džugašvilija nije dovoljno poznato, ali je pouzdano utvrđeno da su i njegov otac Visairon Ivanovič i majka Ketevan rođ. Geladze bili iz vrlo religioznih pravoslavnih obitelji. S druge strane, u njihovoj obitelji govorilo se samo gruzijskim jezikom i Josif je ruski naučio tek nakon odlaska u sjemenište. Iako je otac imao vlastitu postolarsku radionicu, živjeli su vrlo siromašno zbog toga što je Staljinov otac bio težak alkoholičar, a u pijanom stanju je vrlo često tukao i svoju suprugu i jedinog sina Josifa (Josif Visaironovič je bio treće, ali i jedino preživjelo dijete obitelji Džugašvili – njegova dva starija brata umrla su vrlo brzo nakon rođenja, razlog smrti prvog djeteta nije pouzdano utvrđen, a drugo je umrlo od rubeole). Teške batine koje je gotovo svakodnevno dobivao od oca u ranom djetinjstvu (po pronađenom lječničkom nalazu jednom je mali Josif bio tako pretučen da je gotovo tjedan dana mokrio krv), učinile su ga emocionalno hladnom osobom, potpuno neosjetljivom na patnje drugih ljudi, a ne može se zanemariti niti negativno genetsko nasljeđe zbog očeva alkoholizma.
Naime, Staljinov biograf Souvarine je svojedobno spekulirao kako je njegova urođena tjelesna malformacija (dva potpuno srasla nožna prsta na lijevom stopalu – op.aut.) neposredna posljedica očeva alkoholizma, a ukoliko je to i djelomično točno, onda se može pretpostaviti i negativno genetsko nasljeđe na Staljinovu psihičku strukturu. Osim toga i socijalno okruženje u kojem je živio, ostavilo je duboke tragove na Staljinovu osobnost. Nakon što ih je otac napustio kada je Josifu bilo deset godina, njegova majka Ketevan (u brojnim kasnijim tekstovima i knjigama je njezino ime rusificirano u Ekaterina – op.aut.) povremeno je služila i čistila kod bogatih židovskih obitelji u Goriju kako bi dopunila siromašni kućni budžet, što je kod budućeg Staljina stvorilo više ili manje prikriveni animozitet i netrpeljivost prema Židovima.
U to vrijeme je na prostoru cijelog južnog Kavkaza i Zakavkazja bila široko rasprostranjena krvna osveta od koje je poginuo i Josifov ujak Giorgi, što je ostavilo duboki dojam na Josifa. Paranoično strepeći do kraja života od moguće krvne osvete, Staljin je multiplicirao svoje zločine ne samo likvidacijama svojih političkih protivnika ili oponenata, nego i svih nevinih ljudi iz njihova bližeg (a ponekada i daljeg) društvenog okružja. Drugim riječima, Staljin nije samo uništavao ljude – on je prije svega želio uništiti svako sjećanje na njih kako ne bi bilo nikoga da ih osveti.
Unatoč oskudici, Ketevan je skupila dovoljno novaca kako bi svoga sina upisala u crkvenu školu, želeći ga vidjeti kao svećenika. Čuvši za to, njegov otac Visairon se vratio u Gori i doslovno oteo sina iz crkvenog učilišta, namjerivši mu postolarski zanat. Taj incident je razbjesnio Ketevan, koja je zatražila (i dobila) pomoć od patrijarha gruzijske crkve i Josif je vraćen u sjemenište uz stipendiju, jer je u dotadašnjem školovanju uočena njegova inteligencija i vrlo snažna radna disciplina.
Tijekom školovanja Josif je upoznao pisca i revolucionara Lada Kečovelija koji ga je i upoznao s marksističkim učenjem. Marksizam je mladog Josifa doslovno oduševio, pa se 1898. uključuje u Rusku socijal-demokratsku radničku partiju. Već naredne godine izbačen je iz sjemeništa. Razlozi izbacivanja ostali su nedovoljno razjašnjeni – sjemenište je kao osnovni razlog navelo nepristupanje Josifa završnim ispitima, kasnije se u Staljinovim biografijama navodi kako je osnovni razlog bila njegova revolucionarna djelatnost (što nekako „ne drži vodu“, jer je u vrijeme napuštanja sjemeništa uredno dobio crkvenu potvrdu o pohađanoj nastavi), a po nekim izvorima nije uplatio zadnju godinu, jer više nije imao novaca za školovanje. Nakon napuštanja sjemeništa Josif se zaposlio kao činovnik u Meteorološkom opservatoriju u Tiflisu (današnji glavni grad Gruzije Tbilisi). Istovremeno počinje i njegova revolucionarna aktivnost u kojoj se dokazao kao vrlo dobar organizator štrajkova i demonstracija. Drži revolucionarne govore, ali s prilično rezerviranim pristupom prema slušateljstvu i bez karizmatičnosti koja odlikuje dobre govornike, radi čega djeluje dosta neuvjerljivo, sa slabim odjekom u publici. Unatoč tome „zapeo je za oko“ lokalnom odjelu carske tajne policije Ohrana, koja mu postavlja zasjedu, ali je Josif Visaironovič uspijeva pravovremeno izbjeći. Nakon toga prelazi potpuno u ilegalu i preseljava se u Batumi gdje dobiva posao u rafineriji nafte, tada u Rothschildovom vlasništvu. U 1902. godini u rafineriji izbija veliki požar, ali unatoč nedostatku konkretnih dokaza, postoje čvrste indicije kako se radi o podmetnutom požaru u organizaciji Josifa Džugašvilija. Radnicima koji su se angažirali na gašenju požara poslodavac je obećao veliku nagradu, no nakon što je požar ugašen, poslodavac je povukao obećanje, što je rezultiralo serijom štrajkova, opet u organizaciji Džugašvilija. Štrajkovi su se proširili u opće nerede, zbog čega su na demonstrante upućeni Kozaci, pa je u sukobima poginulo trinaest radnika, a veliki broj je ranjen. U travnju iste godine vlasti su uhitile Džugašvilija kao najodgovornijeg za organizaciju nereda i protjerale ga u selo Novaja Uda u Sibiru.
Dok je bio u progonstvu, marksistička organizacija kojoj je pripadao razdvojila se na boljševike pod vodstvom Lenjina i menjševike na čelu s Martovim. Josif se odmah opredijelio za boljševike, unatoč činjenici da je većina njegovih Gruzijaca bila za menjševike (iako u progonstvu, Josif je održavao stalne kontakte sa svojim zemljacima i partijskim drugovima u Gruziji). Nikada se u potpunosti nije saznalo što je utjecalo na njegov brzi i nedvojbeni izbor, međutim razmatrajući strukturu Josifove osobnosti iz toga doba, moguća su samo dva osnovna razloga – Lenjinovi boljševici su zadržali radikalna stajališta koja su bila potpuno u skladu s Josifovim ustrojstvom i vlastitim beskompromisnim stavovima, a osim toga vođa menjševika Julius Martov bio je porijeklom iz dobrostojeće židovske obitelji prema kakvima je Staljin do kraja svoga života imao krajnje nepovjerenje i vrlo rezerviran (ukoliko ne i neprijateljski) stav.
Pomoću lažnih dokumenata Josif je već u siječnju 1904. napustio Sibir i vratio se u rodnu Gruziju. Stjecajem okolnosti, već sljedeći mjesec izbio je Rusko-japanski rat 1904. – 1905. pa je potraga za Josifom i drugim bjeguncima koji su na sličan način napustili prognaničke destinacije, dobila sekundarnu važnost. Džugašvili je puno putovao po Gruziji organizirajući radničke nemire, demonstracije i štrajkove, držeći se uvijek u sjeni. Sada je već vrlo rijetko osobno istupao pred okupljenim masama ljudi, shvativši kako nije dovoljno dobar govornik niti karizmatik koji bi mogao motivirati takvu masu nezadovoljnika. No kao organizator u sjeni bio je izuzetno dobar – vodio je računa o svakom detalju, svakom koraku koji se mora napraviti. Osobno je sam sve provjeravao i kontrolirao, ne vjerujući nikome. To jako izraženo nepovjerenje u ljude (uključujući i najbliže suradnike) ostalo je najvažnije obilježje njegove osobnosti do kraja života, samo generirajući u sve ozbiljniju paranoju, kako je stario.
Osim zamjetnih organizacijskih sposobnosti i vrlo samozatajnog načina života, punog konspirativnosti, Džugašvili se počeo probijati u vrh lokalne partijske hijerarhije intenzivnim spletkarenjem i diskvalifikacijama svojih kolega. Ovo razdoblje njegova djelovanja je još uvijek dosta nepoznato, ali ipak postoje osnovane sumnje kako se političkih protivnika rješavao prokazujući ih carskim vlastima i tajnoj policiji. U svakom slučaju, Josif je zajedno s još dvojicom aktivista izabran kao reprezentant Kavkaza na konferenciji boljševika u prosincu 1905. gdje je prvi put sreo Lenjina. Očigledno je Lenjin na mladog Josifa ostavio snažan pozitivan dojam, jer se vratio u Gruziju s još radikalnijim stavovima, ali i odlučniji suprotstaviti se carskim vlastima koje su pomoću Kozaka nastojale pod svaku cijenu ugušiti pobune na Kavkazu koje su izbijale zbog općeg lošeg stanja, neimaštine i ruskog poraza u ratu. Džugašvili pod svaku cijenu nastoji biti prepoznat u vrhu svoje partije (bolje rečeno, nastoji se svidjeti Lenjinu), pa organizira svoj prvi politički atentat na ruskog namjesnika Gruzije generalbojnika Fjodora Grjaznova, koji je uspješno realiziran u siječnju 1906. godine. Naravno, Džugašvili nije osobno „povukao obarač“, ali je nesumnjivo bio jedini organizator atentata koji je pripremljen u najvećoj konspirativnosti i s relativno malo aktera.
Nakon atentata u Josifovoj psihi se nešto „preokrenulo“, pa je započeo cijeli niz kriminalnih aktivnosti kako bi došao do novca koji je slao u partijsku središnjicu za nastavak političkog rada – pljačke, otmice i ucjene, krađe i sl. koje je provodio sa skupinom svojih istomišljenika. Vrhunac takve kriminalne djelatnosti bila je organizacija pljačke Imperijalne banke u Tiflisu u lipnju 1907. godine. Josif je naravno bio planer i organizator te pljačke, ali po običaju, nije osobno u njoj sudjelovao. Tijekom napada na konvoj s novcem poginulo poginulo je 40 ljudi, ali je Josifova banda bez vlastitih gubitaka uspjela opljačkati oko 341 000 rubalja (danas približno oko 3,4 milijuna $US). Novac je poslan Lenjinu u Finsku, a Staljin je s obitelji iz Tiflisa odselio u Baku.
Nedugo nakon preseljenja njegova žena je oboljela od tifusa i umrla, što je ponovno utjecalo na Josifovu osobnost, pretvorivši ga u mrzovoljnog, šutljivog mizantropa, te je ujedno još više radikaliziralo njegov ideološki stav i revolucionarni duh. Istovremeno, shvatio je kako se banditizmom može, osim nabavke novca, utjecati na širenje moći i utjecaja, koristeći metode zastrašivanja, prijetnji i prisile. Intelektualnim krugovima u redovima boljševika, Džugašvilijev banditizam se gadio, ali je on već postao dovoljno utjecajan i neophodan za stranku da mu se više nitko nije usudio otvoreno suprotstaviti. U travnju 1908. Josif je ponovno uhićen i nakon zatvora prognan u selo Solvičegorsk odakle je uspio pobjeći nakon sedam mjeseci prognaništva.
Vratio se u Baku i od 1910. godine (po nekim izvorima tek od 1912.) počeo koristiti svoje konspirativno ime Staljin. Nakon konačnog raspada Ruske socijal-demokratske radničke partije na boljševike i menjševike 1912. godine, Staljina su Lenjin i Zinovjev kooptirali u Centralni komitet Boljševičke partije i postavili ga za glavnog urednika partijskog časopisa „Pravda“. Izložen na mjestu glavnog urednika „Pravde“, Staljin je više puta uhićivan i prognan u Sibir, ali je uvijek uspio pobjeći iz progonstva, osim u vrijeme svoga zadnjeg progonstva 1913. u malom naselju Kureika, na rubu arktičkog kruga. Tamo je živio isključivo od lova i ribolova zajedno s lokalnim stanovništvom, a izgleda da mu je taj jednostavan način života potpuno odgovarao, jer nije niti pokušao bijeg. Naprotiv, ponovno je zasnovao obitelj. U vojsku je mobiliziran 1916. godine, ali je proglašen nesposobnim za vojnu službu zbog malformacije lijevog stopala, pa je nastavio progonstvo u sibirskom gradiću Ačinsk sve do revolucije.
Nastavak pročitajte u slijedećem izdanju. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u siječnju 2015.
