Povijest Asirije započinje malim trgovačkim naseljem imena Ašur koje se umijećem diplomacije i vojne sile uspjelo razviti u dotad najveće carstvo drevnoga svijeta prije osvajanja Aleksandra Velikog i, nakon njega, Rimskog Carstva. Iako su asirske administrativne vještine iznimno impresivne te su ih prema potrebi pratile i iznimno mudre diplomatske sposobnosti, to nije ono što je njihovo carstvo uistinu učinilo tako moćnim da se ono protezalo od Egipta na jugu, preko Levanta i Mezopotamije te sve do Male Azije. Naime ono što ih je ponajviše učinilo vodećim političkim faktorom Bliskog istoka svakako su njihova vojnička vještina i organiziranost. Asirska vojnička mašinerija pripada jednoj od najefikasnijih vojničkih formacija koju je drevni svijet dotad upoznao, sve do propasti njihova carstva 612. pr. Kr. Asirsko Carstvo ponajprije je dakle sagrađeno na snazi njihove vojske.
Takvo ratničko društvo proizvelo je strahovit tip vojnika jednako kao i iznimno inovativne generale. Stoga rano asirsko društvo možemo opisati kao pretežito ratničko jer se čak i od mladića očekivalo da budu obučeni kao ratnici i spremni na borbu. Kako se Asirsko Carstvo razvijalo tako je malo-pomalo izgrađena i stajaća vojska. Profesionalna vojska naime predstavlja skupinu profesionalnih vojnika čiji je najvažniji posao ratovanje. Asirskim vojnicima omogućena je takva obuka tijekom koje su prolazili svu složenost opsadnog ratovanja, učili inovativne borbene taktike te uvježbavali vještinu borbe prsa o prsa. Svakog proljeća naime asirska je vojska poduzimala borbene kampanje u kojima su pokoravani bogati gradovi čije su se raznovrsne vrijednosti (plijen) odvozile natrag kralju, a carstvo proširivalo svoje granice. Procijenjeno je da je na vrhuncu svoje slave brojčana snaga asirske vojske dosegla stotine tisuća vojnika.
Asirski kraljevi koristili su dosad najstrašniju vojsku drevnoga svijeta kako bi uz njezinu pomoć izgradili i proširili granice svojega carstva. Strah od njihove vojske uvelike se koristio kako bi se populacija novoosvojenih područja držala pod nadzorom i nespremnom na pobunu. Usto Asirci su gradili utvrde i puteve diljem carstva radi pomoći vojsci pri njezinu što bržem putovanju do kriznih mjesta. Tako je svaka pobuna bila brzo i nemilosrdno ugušena. Zanimljivo je istaknuti da je utemeljena i stalna služba za glasnike koja je uključivala postaje za odmor ili promjenu iscrpljenih konja.
Nastavak teksta čitajte u novome broju Vojne povijesti od 5. prosinca na svim kioscima!
