Rusko zrakoplovstvo imalo je najpouzdanijeg teškog bombardera na početku rata. Temeljio se na civilnom avionu “Le Grand” Igora Sikorskoga iz 1913. godine – prvog aviona s četiri motora. Vojna verzija – avion „Sikorsky IM“ (Ilya Mourometz) naručen je 1914. godine. Izgledao je kao dvokrilac sa zatvorenom kabinom te šesteročlanom posadom. Razvijao je brzinu od 96 km/h. Imao je dvije strojnice za obranu te je mogao nositi više od 500 kg eksplozivnog materijala. Tijekom veljače 1915. godine novi ruski teški bombarderi počeli su djelovati u istočnoj Poljskoj te su poslije napadali mete u Austro-Ugarskoj i Njemačkoj. Više od 70 bombardera odradilo je oko 400 letova između 1914. i 1917. godine. Pokazali su se veoma uspješnim te ih nitko nije mogao srušiti. Samo je jedan srušen nakon što je sam uništio tri lovca iz grupe koja ga je napala te su dva uništena zbog mehaničkih problema.
Talijanske skice
Talijansko zrakoplovstvo „Corpo Aeronautico Militare (CAM) nije spremno dočekalo rat 1915. godine, ali imalo je dalekometne teške bombardere – bombarder „Caproni“. CAM se specijalizirao za takvu vrstu aviona zbog lokalnih okolnosti – moguće bojište u Italiji bilo bi okruženo planinama. No ubrzo se pokazalo da će bombarderi itekako imati svoju ulogu u napadima na Austro-Ugarsku i Balkan. Razvijena su četiri modela „Caproni“ bombardera (Ca2, Ca3, Ca4, Ca5) te ih je sveukupno izgrađeno više od 750 komada. Dolazili su u nekoliko oblika: neki su bili dvokrilci, neki trokrilci, ali svi su imali tri motora. „Ca5“ – dvokrilac s četveročlanom posadom koji je razvijen početkom 1918. godine postao je najpoznatiji talijanski teški bombarder te ih je izgrađeno sveukupno 280 komada.
Njemačka zvijer „Gotha“
Glavni bombarderi njemačkog zrakoplovstva bili su iz serije „Gotha G“, dvokrilci s dva motora, označeno od „G-I“ do verzije „G-V“. Počeli su se koristiti 1915. godine. Prvi su krenuli s taktičkim bombardiranjem Londona iz zrakoplovnih baza blizu Ghenta tijekom lipnja 1917. godine. Najbrojniji tip njemačkog bombardera bio je model „G-IV“ s tročlanom posadom koji je razvijao brzinu do 140 km/h te je imao doseg 480 kilometara. Bio je zaštićen s tri strojnice te je mogao nositi oko 500 kilograma eksploziva. Nijemci su razvili još veći bombarder – „Riesenflugzeug“ (veliki avion) koji se temeljio na verziji ruskog bombardera „Sikorsky IM“. Ušao je u službu 1916. godine te su razne tvrtke proizvodile taj avion, ali nikada nije postojao standardiziran dizajn. Najbolja verzija napravljena je sredinom 1917. godine. Tvrtka „Zeppelin-Staaken“ proizvela je RVI s četiri motora. Imao je sedmeročlanu posadu, četiri strojnice te je mogao nositi do 18 granata.
Britanski odgovor
Britanski glavni teški bombarderi bili su „Handley Page O/100 te O/400“. Napravljeno ih je 46 i 500 respektivno. Počeli su se koristiti u studenome 1916. godine. Bombarderi „O/100“ trpjeli su teške gubitke tijekom dnevnih bombardiranja te su počeli bombardirati noću. Model „O/400“ bio je sličan stroj te je krenuo u proizvodnju krajem 1917. godine. Očekivano je bilo da će postati glavni bombarder u kampanji protiv Njemačke, što se ipak nije dogodilo. Britanci su također razvijali druge teške bombardere kao model „Handley Page V/1500“ i dvomotorac „Vickers Vimy“, ali nijedan nije bio korišten tijekom rata.
