Tursko-kurdski sukobi traju od završetka Prvoga svjetskog rata. Nakon što su sile Antante razdijelile Osmansko Carstvo, dogovorena je uspostava neovisnoga Kurdistana, no sporazum nikad nije ratificiran. Nakon toga izbijali su sukobi s ciljem ostvarivanja kurdske neovisnosti. Kao posljedica neuspješnoga ustanka u Iraku iz 1991. godine protiv Sadama Huseina, Ujedinjeni narodi uspostavili su zonu zabrane leta u kurdskim područjima u Iraku, što je tim područjima dalo neovisnost. Radnička partija Kurdistana uskoro je pokrenula akciju protiv Turske, a Turska je odgovarala vojnim operacijama. U pokušaju uništenja Radničke partije Kurdistana oko 35 000 turskih vojnika 20. ožujka 1995. pokrenulo je invaziju na sjeverni Irak.
Međutim, učinak napada bio je relativno ograničen jer je RPK predvidio dolazak turske vojske i, vidjevši vojsku na granici, Kurdi su napustili teritorij. Nakon što je Demokratska stranka Kurdistana u svibnju Turskoj priopćila da će zaustaviti aktivnost Radničke partije, Turska je povukla svoju vojsku. Od početka oružanih sukoba između Turske i Radničke stranke Kurdistana poginulo je oko 30 000 ljudi.
Tekst je prvotno objavljen u rubrici "Vojnopovijesni vremeplov" tiskanog izdanja časopisa u ožujku 2019.
