Prije 330 godina, 1684. godine, sklopljen je savez nazvan Sveta liga pod inicijativom pape Benedetta Odescalchija, pape Inocenta XI., jednog od rijetkih koji je u to doba proglašen svetim. Kršćanske države na čelu sa Habsburškom Monarhijom, Poljsko-litavskom unijom i Mletačkom Presvijetlom Republikom (Serenissimom u koju će nešto kasnije ući i Carska Rusija, tada nazvana Moskovsko Carstvo svoje puške usmjeriti će vis-a-vis Osmanskim sabljama, uzavreloj sili koja će otada preći, po prvi puta u svojoj povijesti u defenzivu, i kojoj će događaji iz Velikog Bečkog rata i mir u Srijemskim Karlovcima 1699. zapečatiti sudbinu i shodno time nazvati ga „bolesnikom na Bosporu“. Kao ključ na daljnji prodor na zapad, a kao trn u oku čitave osmanske povijesti bio je grad Beč, popularna „zlatna jabuka“. Habsburški car Leopold I., utemeljitelj Zagrebačkog sveučilišta diplomom iz 1669., na odgovor za Osmanlijski napad na Beč šalje vještog i sposobnog Jana Sobjeskog, „poljskog lava“ koji je podno brda Kahlemberga 1683. stišao ratne trublje bečke, ali i osmanske spahije predvođene častohlepljivim Kara Mustafa-pašom, velikim vezirom sultana Mehmeda IV. koji je za neuspjeh platio glavom. Legenda kaže da su Osmanlije, prilikom bijega iz Beča ostavili kotlove kuhane kave čiji je miris privukao kršćansku vojsku. Smatra se da su od tada Europljani postali ljubitelji jednog od najpopularnijih pića današnjice.
Ratna događanja nakon Beča idu u prilog kršćanskoj vojsci koja niže uspjehe čitavom Dalmacijom, Slavonijom i Likom, a napose Srijemom gdje kod brda Haršanja jedan od najpoznatijih austrijskih vojskovođa, princ Eugen Savojski ponižava Osmanlije. Bitka se odigrala kod brda Mohača 1687., no ovoga puta u izmijenjenim ulogama za razliku od istoimene prije 161 godinu. Uspjesi u Srijemu su bili popraćeni uspjesima lokalnog stanovništva, uglavnom seljačkog gdje pop Marko Mesić u Lici, a fra Luka Ibrišimović u Slavoniji dižu narod na ustanak protiv Osmanlija natjerujući ih na bezglavo povlačenje i bijeg.
Slavonija je 1688. bila oslobođena oslobađanjem Požege na brdu Sokolovac. Po toj najbržoj životinji na svijetu hrabri Ibrišimović dobio je nadimak, „Sokol“. Bitkom kod Slankamena 1691. i Sente 1697. kršćanska vojska pokazuje još jedanput zube, i bez obzira na izmjenu sultanske pozicije čak četiri puta (Mehmed IV., Sulejman II., Ahmed II., Mustafa II.) i pokušaj konsolidacije pod (ne)sposobnim vezirima, definitivno poražavaju Portinu vojsku. Ogromno Osmansko Carstvo po prvi puta u svojoj povijesti potpisuje mir sa Monarhijom i po prvi puta gubi rat uopće (Carstvo je gubilo bitke, no nikada nije rat) a s njime i ogromna područja srednje Europe, Srijem i Slavoniju, a povijesnim, prijelomnim mirom i za hrvatsku povijest, granica se vraća na rijeku Savu o čemu možemo čitati u Oživljenoj Hrvatskoj, djelu Pavla Rittera Vitezovića koji je i osobno sudjelovao u razgraničenju Osmanskog Carstva uoči Karlovačkog mira.
Jedino mi je žao što tada tokom tog velikog Bečkog ili velikog protuturskog rata kako se još naziva nije oslobođen čitavi Balkan a Turci istjerani u Aziju gdje im je i mjesto. Zapravo je malo falilo da se to dogodi, austrijska vojska je stigla sve do Skoplja, Eugen Savojski je 1697. provalio u Bosnu te za svega par dana stigao do Sarajeva i spalio ga ali se ubrzo povukao zajedno s velikim brojem Hrvata koje je naselio po tad opustošenoj Slavoniji , šteta što tada nije i Bosna oslobođena skupa sa Likom, Slavonijom ,Srijemom i Dalmacijom , danas tamo nebi bilo muslimana a Hrvati katolici bi činili večinu kao što su i prije turske okupacije a samim time i naša zemlja ne bi imala ovaj nakaradni oblik kifle kao izravan produkt turskih osvajanja . Razlog zašto tada nije oslobođena Bosna i širi prostor jugoistoka Europa se zove Francuska koja je podmuklo napala habsburške posjede na Rajni te je austrijski car bio prisiljen povuči glavninu svoje vojske sa Balkana u obranu og područja što je onda omogučilo Osmanlijama da se oporave od niza teških poraza te krenu u protuofenzivu te povrate dio izgubljenih područja , također kasnije su upravo Francuska i Britanija održavali tog "bolesnika na bosporu" sve do kraja 19.st. ne želeči da se Ausro-Ugarska i Rusija šire na prostor Balkana.