Kada se govori o Prvom svjetskom ratu, ali i ratovima općenito, spominju se uglavnom važne bitke, ubojitost oružja i strašni gubitci, dok se o vojničkoj svakodnevici malo govori. Tom nepravedno zapostavljenom dijelu ratovanja posvećen je ovaj članak. Objavljena sjećanja vojnika vrve pričama upravo o tim sitnim stvarima koje su činile vojnički život lakšim, jer o visokoj politici nisu smjeli govoriti, ili nisu htjeli. Tijekom 1915. i 1916. godine u Zagrebu su pokrenute akcije sakupljanja stvari potrebnih isključivo vojnicima na talijanskom ratištu, koje onovremeni izvori nazivaju Južnim i Jugozapadnim bojištem, ovisno o austrijskoj ili hrvatsko-ugarskoj perspektivi.
Pristupanje Italije strani Antante doživljeno je u hrvatskim krajevima kao čin gnjusne veleizdaje nekadašnjega saveznika, a sve u nastojanju zauzimanja hrvatskoga tla, stoga su događanja na talijanskom ratištu pobuđivala znatno više strasti među stanovništvom od onih na ostalim ratištima. Bliskost s ovim ratištem bila je tim veća što je sa smirivanjem srpskoga bojišta ono postalo najbliže Hrvatskoj, a potmuli se tutanj topništva pod određenim vremenskim uvjetima mogao čuti i u Zagrebu.
