Netko je jednom napisao: „Gledam ih na slikama, tako su mladi, a mi, koji gledamo njihove slike, imamo već lica izbrazdana borama. Ostarjeli smo. Oni nisu. Ostali su ‘zamrznuti’’ u vremenu onako vedri, veseli, tužni, sanjivi, onako kako ih je fotoaparat uhvatio u trenutku.”
Zoran Čikotić rođen je 27. travnja 1972. u Vukovaru kao drugo dijete Petra Čikotića i Anđe Čikotić rođene Domazet. Pohađao je Osnovnu školu „Stjepan Supanc” u Vukovaru, danas Osnovna škola „Antuna Bauera”, a nakon toga srednju Obućarsku školu u Centru za odgoj i obrazovanje „Edvard Kardelj”, današnja Tehnička škola „Nikole Tesle” u Borovu naselju.
Tko je poznavao Zorana Čikotića, od milja Zokija, reći će kako je to bio nasmijani mladić koji je lako sklapao prijateljstva, društven i radoznao, strastveni navijač Hajduka i zaljubljenik u motore. U pjesmi posvećenoj Zoranu jedan je njegov prijatelj napisao: „Za djevojke smišljali smo razne priče, kleli se nebu u bile i plave, slušali Haustor, Pušenje i Azru, pozitivnim mislima punili glave.“ Pa ipak, ono što je Zorana najviše zanimalo i okupiralo, bila je košarka. Taj dva metra visoki mladić bio je prvo košarkaš KK „Vuteks“, a s 18 godina standardni prvotimac KK „Borovo“, kluba koji se nalazio u B ligi tadašnje države.
U ožujku 1991. godine Zoran je zaprimio poziv za služenje vojnoga roka u tzv. JNA, ali nije se odazvao.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 4. svibnja 2018.
