Iako je prošlo više od 20 godina otkad se Đuro Mikulin priključio obrani domovine, taj Turopoljac i zapamtio je svaki detalj rata u kojem je bio spreman darovati život, ali u kojem je prvi put osjetio kristalnu jasnoću riječi – život i prijateljstvo. Sve ove godine mira, toliko željena sloboda, pa i sve one dobre i loše stvari koje prate ratove i pobjednike, u Đuri nisu uspjele izblijediti sliku poginulih suboraca i prijatelja. Ipak, dok zamišljeno vrti priču između ratne prošlosti i mirne sadašnjosti koja, kako kaže, nepravedno ratuje s njegovim suborcima i generalima, Đuro pronalazi tanke pukotine sjećanja kroz koje je provlačio nestašni osmijeh.
– Tja, dobili smo najjaču vojsku u Europi lovačkim puškama, Molotovljevim koktelima i s puno konstruktivne mašte! Oni su imali oružje i tenkove, a mi zdrave i uhranjene svinje i krave. Onda smo mi prodali naše drage svinjice i kravice i kupili oružje, a oni popušili... No, sretan kraj te ratne priče za našeg sugovornika Đuru počeo se pisati još davne 1991., kada se, 1. siječnja, kao dragovoljac priključio obrani Hrvatske.
– Bilo nas je 40-ak, a ja sam postavljen na mjesto zapovjednika Narodne zaštite Mjesnog odbora Velika Buna. Kako se na tom području nalazila vojarna tadašnje jugoslavenske vojske, smjesta sam počeo organizirati ljude po stražama te skloništima i podrumima za lokalno stanovništvo – prisjeća se Đuro.
– Kako u to vrijeme nismo imali nikakvo oružje osim vlastitih lovačkih pušaka, sjećam se da sreći nije bilo kraja kada smo od kriznog štaba dobili 10 pištolja, nešto bombi i Molotovljevih koktela. No, kako smo ubrzo shvatili da s tim oružjem baš i nećemo daleko ako JNA krene iz vojarne, sreća je splasnula kako je i došla, a mi smo se potrgali od razmišljanja na koji način nabaviti oružje. Nije bilo druge, održali smo sastanak s mještanima na kojem smo odlučili zajednički financirati nabavu oružja, nakon čega je nastao pravi trgovački stampedo – smije se Đuro i nastavlja:
– Mještani su bili toliko srčani i jedinstveni u želji da obrane svoj kraj da su bez iznimke počeli prodavati sve kaj su imali: krave, konje, svinje, kokoši, PVC stolariju, crijep, prozore… Malo stoke, malo građevnog materijala i puno dobre volje Velikoj je Buni ipak priskrbilo toliko potrebno naoružanje. – Ma nismo imali pojma ni o čemu pa smo kupovali automatske i poluautomatske puške, ručne minobacače i bombe po cijeni najfinijih dijamanata. Doslovno su nas oderali kao majmune! No, s druge strane, nijedna cijena nije bila previsoka za osjećaj spremnosti kakav nas je ponio nakon nabave tog oružja. Ipak je pokraj nas bila vojarna puna naoružanja i petokolonaša koji su nas neprestano pratili i prisluškivali.
Osim toga, dobili smo informaciju da se vojarna u Buni trebala spojiti s onom na Plesu i izvući naoružanje, pa je naš zadatak bio spriječiti to i blokirati vojarnu – objašnjava Đuro uz širok osmijeh: – E, to ste trebali vidjeti! To je bila prava seljačka traktor revolucija! Na traktorima smo dovukli bale suhog kukuruza, razmetali ga po gustim punktovima oko vojarne i zaprijetili da ćemo ih zapaliti ako vojska krene van. Iako smo preko razglasa neprestano puštali snimku s koje smo pozivali vojnike na mirnu predaju, neki su toliko umirali od straha da su na sve moguće načine pokušavali pobjeći iz vojarne. Bila su to većinom djeca koja su služila vojni rok, tako da smo neke od njih osobno vozili do kolodvora i kupovali im karte za put kući, dok su po druge došli zabrinuti roditelji koji su stajali s nama na punktovima oko vojarne. Kako je zbog blokade vojarna ostala bez namirnica, nekim je vojnicima bilo naređeno da pokušaju kamionima proći kroz blokadu i dostaviti namirnice, ali smo ih zaustavili, uzeli im kamione i oružje, a vojnike vratili u vojarnu.
No, tragikomične situacije oko vojarne u Velikoj Buni, objašnjava Đuro, ubrzo su zamijenile one uistinu tragične. U pokušaju da ipak ostvari spajanje s vojarnom na Plesu, vojska je kamionima i samohotkama krenula na probijanje blokade, zbog čega su četvorica mladih hrvatskih branitelja u sveopćem metežu nagazila na mine i poginula. Bio je to toliko šokantan i užasan prizor, prisjeća se Đuro, da je čak i JNA odustala od svoje namjere i potegnula rikverc. – Kako su nakon tog pokušaja naglo utihnuli, znali smo da nas čeka neko neugodno iznenađenje. Kad smo čuli zvukove aviona, odmah nam je postalo jasno da su dobili pomoć iz zraka pa smo se približili vojarni što smo više mogli jer smo znali da u tom slučaju avioni neće moći djelovati zbog ugroze vojarne. Avioni su tada kazetnim bombama žestoko udarili po cijeloj okolici Velike Gorice, tako da su stradale kuće u selima od Gorice do Kravarskog, a poginulo je i nekoliko civila – govori Đuro i objašnjava kako je JNA bila uvjerena u ostvarivanje svog nauma, sve do momenta u kojem su pripadnici Hrvatske vojske srušili jedan od zrakoplova. Tada je, kaže, postalo jasno u čijim će rukama završiti vojarna u Buni.
– U vojarnu su prve ušle specijalne postrojbe, a mi odmah za njima. Vojnici JNA su se za to vrijeme nalazili u krugu vojarne, a kako bi spriječili napade iz zraka, naš je zadatak bio da ih tamo zadržimo sve dok se iz vojarne ne izvuku sva oprema i naoružanje koje smo slali u šumu, odakle je bilo raspoređeno po brigadama. Po jedan dio vojnika JNA stigli su autobusi koji su ih odvezli kućama, dok se drugi dio pridružio našim postrojbama. Nakon osvajanja vojarne, određen broj pripadnika Narodne zaštite ostao je čuvati vojarnu, dok su se ostali i Đuro kao zamjenik zapovjednika satnije i zapovjednik komandnog i pratećeg voda pridružili 153. brigadi na prvoj crti obrane u Pokupskom i okolici.
– Uf, tamo je bilo fakat gadno. Boravili smo na Kupi u bunkerima i rovovima i vječno bili zmazani ko svinje! S druge strane, bila je jeziva zima, a nismo smjeli zapaliti vatru da ne otkrijemo položaje. Božić je pak bio posebno darežljiv! Počastili su nas tolikom kišom minobacačkih granata da nismo ni nos mogli proviriti izvan bunkera. Svrbjelo nas je da im uzvratimo na darežljivosti, ali zapovijed je bila čuvati municiju za opasne situacije, pa smo se osjećali jadno ko miševi u rupama. Nakon formiranja Hrvatske vojne postrojbe i nakon šest mjeseci provedenih na prvoj liniji obrane na rijeci Kupi, Đuro Mikulin je, kao i većina ondašnjih mještana, zatražio demobilizaciju do daljnjih potreba, kako bi mogao nastaviti prehranjivati suprugu i dvoje djece. Relativno dobra zdravlja i bez nakane da državi naplati slobodu koju joj je dao, Đuro je godinama radio na slabo plaćenim građevinskim poslovima. No, s pogoršanjem financijske situacije slabo plaćeni poslovi postali su neplaćeni, a Đurino zdravlje sve krhkije.
– Rat je na koncu ipak uzeo danak na mom zdravlju. Dugo sam želio vjerovati da je sve u redu i da mogu nastaviti tamo gdje sam nekad stao. Bila mi je odbojna i sama pomisao da se šlepam na ratni staž i tražim bilo kakve povlastice jer sam se osjećao u punoj snazi i želio sam raditi i zarađivati. No, kako se počelo slabo živjeti i još slabije zarađivati, tako je i moje zdravlje počelo otkazivati. Dugo sam se opirao činjenici da ne mogu dalje, a onda sam prije četiri godine ipak shvatio da sam bolestan čovjek i da moram krenuti drugim putem. Eto, nije mi drago, ali posljednje četiri godine živim na braniteljskoj skrbi, ali preživljavam isključivo od ljubavi za svoje unuke – govori Đuro, koji, unatoč svemu, već dva desetljeća ponavlja isto: – Ako bi trebalo, opet bih učinio isto!
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u lipnju 2011.
ovaj đuro mnogo laže! vojska ni u jednom momentu nije ni pokušala da izađe iz kasarne a što se tiče hrvatska vojnika oni su poginuli kada su se vraćali iz pravca petrinje i to od sopstvenih protiv tenkovskih mina. vojskaa ni u jednom momentu nije ni pokušala da se spaja sa plesom a kamoli da napadne selo . što nije rekao da su usled napada na kasarnu tu poginuli vojnici jna hrvat katinić antun, mađar robert lenđel, musliman isanović mirsad, srbin mladenov zoran i nemogu da setim imena još jednog. u kasarni je ostalo vojnika svih nacionalnosti i hrvata,muslimana,srba,makedonaca i niko nije ni pomislio da puca na stanovništvo tog mesta. posle pada kasarne svi vojnici sem srba i crnogoracai su pušteni kućama a srbi i crnogorci su bili zarobljeni i proveli su 68 dana u selskoj ulici. tačno je da su pozivali na predaju vojnike jna ali ni sami hrvati vojnici jna se nisu predavali.