Diplomacija i rat u Palestini 1191.-1192.

Pokolj što ga je Rikard izveo nad muslimanskim zarobljenicima bio je grozota uobičajena u ratu. Nije to bio čin nasumičnoga sadizma, još manje nego, primjerice, Saladinovo pogubljenje templara i hospitalaca nakon Hattina. To se možda može usporediti s pokoljem koji je Henrik V. izveo nad francuskim zatvorenicima u Agincourtu 1415. godine, samo što je tada bitka još trajala.

Čak je Ibn Šaddad priznao da je Rikardova akcija bila logična: osveta za muslimansko ubijanje kršćana koji su se predali tijekom opsade Akre ili „jer je kralj Engleske odlučio krenuti na Aškelon… i nije smatrao mudrim toliki broj ostaviti u pozadini.“ Rikard i njegovi branitelji, kao i mnogi promatrači koji se nisu isticali svojom simpatijom prema njemu, inzistirali su na pravednosti, pa čak i na zakonitosti pokolja. Jedan je Rikardu sklon izvor utvrdio da bi bez pogodbe sa Saladinom životi poraženih članova posade bili potraćeni „jure belli“, „po pravu rata“.

Opreka između kontrole očitovane nakon pada Akre i hladnokrvnoga divljaštva masovnoga pogubljenja tjednima kasnije jasno je pokazala Saladinu s kakvim se neprijateljem suočio. Sultan je pokolj možda prepoznao kao ono što je i bio, promišljeni čin politike za koju je djelomice bilo odgovorno i njegovo djelovanje. Tijekom tjedana koji su uslijedili on je po kratkome postupku smaknuo zarobljene kršćanske vojnike, povremeno dopustivši da se njihovi leševi iz osvete unakazuju. Što je ozbiljnije za strategiju rata, on je pojmio da je Rikard podignuo ulog za sve muslimanske posade koje će se ubuduće naći pod opsadom. Da bi izbjegao te posljedice, Saladin se u rujnu 1191. godine brzo pokrenuo kako bi razorio utvrđenja Aškelona, jednoga od glavnih Rikardovih ciljeva, ključne luke u južnoj Palestini i bastiona na putu za Egipat. 

Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. studenog 2018.