Još od premijere na Pulskome filmskom festivalu, gdje je bio apsolutni pobjednik s osvojenim nagradama za najbolji film, režiju, glazbu i montažu, „Dnevnik Diane Budisavljević“ ne prestaje plijeniti pažnju.
Otkako je došao u kino, dvorane po cijeloj Hrvatskoj stalno su pune, a dosad ga je pogledalo više od 24 000 gledatelja. Kako je film u Puli konkurirao za glavnu nagradu filmu „General“ (o čijoj smo lošoj kvaliteti pisali u prošlome broju), određeni portali odmah su stvorili sraz između „hrvatskoga“ i „srpskoga“ filma te „Dnevniku Diane Budisavljević“ potpuno nepotrebno dodijelili političku konotaciju. Isključivo takvo gledanje nečijega djela u potpunosti je pogrešno i štetno, jer ovaj film zaslužuje puno više.
Film u svome igranom dijelu prati Dianin put od osnivanja akcije za pomoć pravoslavnim ženama u logorima do spašavanja 10 000 djece iz ustaških logora, dok u dokumentarnome dijelu vidimo tu preživjelu djecu, danas odrasle ljude koji su odlučili podijeliti s gledateljima svoju sudbinu. Iako ima određenih problema u igranome dijelu, „Dnevnik Diane Budisavljević“ za naše je prilike izvanredno ostvarenje zbog jedinstvene kombinacije igrano-dokumentarno-arhivskih dijelova i dojma koji ostavlja na gledatelja.
Iako se cijeli film bavi spasom i bijegom od smrti, on počinje i završava upravo životom. Preživjeli iz ustaških logora, točnije njih četvero, pričaju svoju priču. Nada Vlaisavljević, Milorad Jandrić, Živko Zelenbrz i Zorka Janjanin dijele istu sudbinu: sve ih je kao djecu spasila Diana. Bez Diane ne bi bilo njih, a bez njih ni ovoga filma. Dokumentarni dio tako je predstavljen kroz sudbine preživjele djece, danas staraca koji ponovno posjećuju logore iz kojih su spašeni.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. studenog 2019.
Još jedan od mnogih antihrvatskih pamfleta, prepun laži i ne baziran na dokumentima i činjenicama.