Izmišljanje ratne tradicije partije

Do 1990. povijest socijalističke Jugoslavije i njezine Komunističke partije pisana je “dogovorno” po interesu KPJ koji je 1948. na V. kongresu u svom referatu sažeo Josip Broz Tito. Iako u Titovom kanonskom referatu nije bilo Majskog savjetovanja iz 1941., ono je od 1950-ih postalo nezaobilazno mjesto u interpretacijama partijske povijesti u Drugom svjetskom ratu kao točka u kojoj su usvojeni zadaci Partije i karakter budućeg ustanka.

Izvori za Majsko savjetovanje su izvješće koje je u svibnju 1941. Tito poslao Izvršnom komitetu Komunističke Internacionale i članak u Proleteru, glasilu Komunističke partije Jugoslavije. Tito je u izvješću ustvrdio da je raspad Kraljevine Jugoslavije preživjela samo ilegalna Komunistička partija Jugoslavije te da je potvrda savjetovanje koje je početkom svibnja održano u Zagrebu. U izvješću je Tito o savjetovanju napisao: “Bez obzira na to što je Jugoslavija podijeljena među imperijalistima i što su stvorene nove granice, KPJ je ostala jedinstvena, a CK rukovodi nesmetano u svim oblastima. Dokaz za to jeste održavanje Savjetovanja rukovodećih drugova početkom maja ove godine, na kojem su bili zastupljeni rukovodeći drugovi iz Srbije, Crne Gore, Hrvatske, Slovenije, Vojvodine, Bosne i Hercegovine. Zbog tehničkih razloga nisu mogli stići drugovi iz Makedonije i Dalmacije. Povodi ovome Savjetovanju KPJ u najtežim uslovima okupacije i krvavog terora bili su: 1) da se u novonastaloj situaciji, uslijed okupacije zemlje, naša Partija brzo organizaciono prilagodi novim uslovima; 2) da se izvuku pouke i zaključci iz bliskih minulih događaja, koji su prethodili i odigravali se za vrijeme napadaja imperijalističkih osvajača na našu zemlju, i o ulozi naše Partije u to vrijeme; 3) da se utvrde zadaće koje se sada postavljaju pred našu Partiju, kada je zemlja rasparčana, a narodi Jugoslavije, opljačkani i porobljeni stenju pod okupatorskom čizmom imperijalističkih grabežljivaca. Poslije ovog Savjetovanja članovi CK otišli su u pojedine pokrajine da na terenu sprovedu njegove odluke i da rukovode radom Partije”.

Gotovo identičnim riječima Savjetovanje je opisano u partijskom glasilu Proleter. Izostavljena je samo prva rečenicu o jedinstvu KPJ nakon stvaranja novih granica nastalih prekrajanjem Kraljevine Jugoslavije. Iz izvješća Kominterni jasno je da o pripremama za skori ustanak nema ni govora. Nije ga moglo ni biti zbog savezničkih odnosa između SSSR-a i Njemačke. To je savezništvo na teritoriju bivše Kraljevine Jugoslavije trajalo od svršetka rata u travnju do 22. lipnja 1941. godine, dana napada Njemačke na SSSR.

To kratkotrajno razdoblje vjerojatno je najsporniji dio povijesti KPJ. No, i ono je samo prirodni nastavak prethodnog razdoblja koje je počelo 23. kolovoza 1939. godine, kada je potpisan ugovor o nenapadanju između SSSR-a i Njemačke. Ugovor je u Jugoslaviji s engleskog preveden još 1951. tijekom kampanje protiv Sovjetskog Saveza i Informbiroa i na njega je nakon normalizacije odnosa sa SSSRom pao mrak zaborava. Slično je bilo i u Sovjetskom Savezu koji je postojanje sporazuma negirao do 1989. godine. Sva razmatranja Majskog savjetovanja u komunističkoj Jugoslaviji redovito su bila bez konteksta vremena, odnosno uvažavanja odnosa snaga na području Europe. Povjesničari su priznali da je preko Kominterne svjetskom komunističkom pokretu nametnuta “obaveza da prihvati Sovjetsko-njemački pakt i djeluje u njegovom duhu, što je prihvatila i Komunistička partija Jugoslavije”. No tvrdnja da to nije ostavilo vidljivi trag na politici KPJ nije istinita. Svrha te tvrdnje bila je da dokaže da se 1948. nije odjednom dogodila, nego da je imala izvjesnu pretpovijest neslaganja i otkazivanja slijepe poslušnosti Staljinu. Stvorena slika ima samo jedan, ali krupan nedostatak, izvor za nju je isključivo poslijeratna usmena predaja. Potvrdnih pisanih tragova nema, ali ih ima dovoljno za osporavanje tvrdnje, i to u glasilu CK KPJ Proleteru iz kojih se vidi prilagođavanje “novoj liniji sovjetske politike”. Vojničko, a potom i teritorijalno razbijanje Kraljevine Jugoslavije stavilo je KPJ u težak položaj. Jugoslavija je podijeljena između susjeda, a dijelom je ušla u novouspostavljenu Nezavisnu Državu Hrvatsku.

S gledišta Trećeg Reicha i Italije te njima sklonih i savezničkih zemalja, Jugoslavija je prestala postojati. Izbjeglička vlada našla je utočište u Velikoj Britaniji koja se izjasnila za njenu obnovu. SSSR je 8. svibnja 1941. prekinuo diplomatske odnose s vladom Kraljevine Jugoslavije, čime je priznao okupaciju i komadanje Jugoslavije. To nije bila nikakva novina jer je SSSR isto učinio i s vladama Belgije, Norveške i Grčke nakon što ih je Njemačka okupirala. Partijski povjesničari sustavno su ignorirali što to znači za sudbinu KPJ. Nisu postavili pitanje je li to značilo da i Kominterna slijedi isti obrazac, a to je značilo i kraj postojanja KPJ.

Ponašanje Pokrajinskog komiteta KPJ za Makedoniju, koji se priklonio Komunističkoj partiji Bugarske, potvrđuje takvo razmišljanje. S koje strane je došla takva inicijativa, makedonske ili bugarske, manje je važno, jer takav čin bez dopuštenja Kominterne teško da je zamisliv. Pitanje je i kada je Tito doznao za taj čin, prije ili poslije savjetovanja, kao i kakav je to tehnički problem onemogućio nazočnost drugova iz Makedonije, ali i iz Dalmacije. Ovo je pokazatelj kako je stvaran lažni mozaik povijesti KPJ. Točno je samo da je Tito poduzimao sve što je u njegovoj moći da pokuša održati na okupu stranku kojoj je bio na čelu, posebice kada danas znamo uz koje je zakulisne igre došao na njezino čelo. Da su se nakon sloma Jugoslavije i u Hrvatskoj komunisti pitali trebaju li se organizirati na novi način svjedoči Titov članak Zašto smo još u sastavu Komunističke partije Jugoslavije koji je u svibnju 1941. objavljen u glasilu Komunističke partije Hrvatske Srp i Čekić. U članku se postavlja konstatacija i pitanje da “mnogim našim drugovima nije jasno zašto smo mi komunisti u Hrvatskoj, tj. naša Komunistička partija Hrvatske još u sastavu Komunističke partije Jugoslavije” nakon što je “stvorena ‘nezavisna’ država Hrvatska”. Teško se oduprijeti pomisli da Titovo pitanje i odgovor u tom članku ukazuje na pokušaj odvajanja KPH od KPJ.

U članku o jugoslavenstvu u 1941. godini poznati srpski povjesničar Jovan Marjanović je 1962. među ostalim napisao da su se i u KPJ pojavili otpori prema provedbi jedinstvene nacionalne (jugoslavenske) politike, a za to je naveo “slučaj Šatorova u Makedoniji i pokušaj odvajanja CK KPH od CK KPJ, inspirisan od strane Kominterne”. No, u godinama kasnije nitko nije komentirao Marjanovićev tekst. No, najveća potvrda konfuzije u partiji od sredine travnja 1941. i razmišljanja o nužnosti nove organizacije upravo je Majsko savjetovanje. Na njemu je generalni sekretar zapeo da dokaže jedinstvo stranke koju je sekretar makedonske organizacije ozbiljno uzdrmao. Upadljivo je da je tako važan događaj ostao na margini interesa istraživača, koji su ga samo konstatirali. Desetljećima za tako važno savjetovanje nije bio “poznat datum održavanja [...] kao što ni danas nije utvrđeno u kojoj je zgradi u Zagrebu održano i ko je u učestvovao u njegovom radu”, priznao je sredinom osamdesetih jedan povjesničar. Uz svibanj kao mjesec održavanja spominjan je i travanj 1941. godine.

Teško je povjerovati da jedna tako zatvorena organizacija kao što je bila KPJ održi savjetovanje kojem su nazočili najvažniji članovi, a da se ne zna tko je od njih bio, kada je i gdje je održano navedeno savjetovanje. Nadnevak, mjesto i vrijeme održavanja previše su značajni za sudionike da bi svi patili od kolektivne amnezije. Čini se da je kamen temeljac interpretacije savjetovanja postavio Vladimir Dedijer u prilozima za Titovu biografiju koja je objavljena 1953. godine i u kojoj možemo pročitati i tvrdnju: “Na plenumu je, dalje, odlučeno da se intenzivno nastavi sa sakupljanjem oružja u čitavoj zemlji, da se u gradovima i selima stvaraju udarne grupe s komandantima na čelu, da otpočnu kursevi za pomoć i sakupljanje sanitetskog materijala.”

Iz naprijed citiranog dijela izvješća o tome, naravno nema ni riječi. Razlaz sa Sovjetskim Savezom 1948. široko je otvorio mogućnost izmjena i dopuna slike o partiji iz razdoblja Drugog svjetskog rata. I sam Tito je objeručke prihvatio ponuđenu sliku i na njoj je osobno ostao do kraja života. “Na Majskom savjetovanju KPJ u Zagrebu date su konkretne smjernice za vojno i političke pripreme za ustanak čiji je cilj nacionalno i socijalno oslobođenje”, rekao je 21. prosinca 1976. u Centru visokih vojnih škola u Beogradu u povodu primanja doktorata vojnih znanosti. U njegovim autobiografskim kazivanjima savjetovanja nema. Samo godinu dana nakon Titove smrti njegov biograf Vladimir Dedijer počeo je dekonstrukciju kulta po čijoj je izgradnji postao poznat. Ustvrdio je da je riječ o Titovim konzultacijama s “predstavnicima KPJ iz raznih krajeva zemlje” i da su te konzultacije poznate kao Majska savjetovanja “koja se često tretiraju kao jedan sastanak mada nema ni zgrade ni prostorije za koju bi se takav skup vezivao”. Bila je to prva pukotina u monolitnoj partijskoj povijesti koja je, kako je to 1984. primijetio hrvatski povjesničar Ivan Jelić, ostala “usamljen primjer u literaturi”. Svatko tko i površno poznaje stanje u SFRJ zna i zašto je to bilo tako jer bi takav postupak bio kraj znanstvene karijere, pod uvjetom da se nađe izdavač koji bi to objavio. No, upravo je Jelić odgovorio opsežnom analizom na pravovjernom partijskom kursu.

U članku je Jelić postavio nekoliko pitanja o savjetovanju na koje je “uspješno” odgovorio. Po njemu je još u travnju donesena odluka o “sazivanju šireg partijskog savetovanja na koje bi se pozvali predstavnici nacionalnih pokrajinskih rukovodstava”. Upotrijebivši oral history metodu, “uspio” je utvrditi identitet sudionika i vjerojatno najveću nepoznanicu, mjesto održavanja. 43 godine nakon održavanja savjetovanja članovi komunisti mogli su doznati da se jedan od najznačajnijih događaja KPJ zbio u stanu Anke Rakoci u Ilici broj 163. Problem je što istraživačka metoda i interpretacija savjetovanja nisu održivi. To što je Tito nazvao savjetovanjem bilo je njegovo nastojanje da s najvjernijim suradnicima pokuša održati na okupu partiju koja se počela raspadati po mjeri razbijene države. Na sreću Tita agonija je trajala kratko, do 22. lipnja 1941. i napada Njemačke na SSSR. 

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u svibnju 2011. godine.