Korejski rat - Sjeverna napala Južnu Koreju

Korejski je rat (1950. – 1953.) nastao kao neposredni produkt blokovske bipolarizacije i zaoštravanja antagonizama dvaju suprotstavljenih političkih i gospodarskih sustava. Naime, Koreja je prestala postojati kao samostalna država još nakon Rusko-japanskog rata (1904. - 1905.) kada je postala japanski protektorat, međutim nesmiljena japanska kolonijalna eksploatacija uzrokovala je mnogobrojne pobune i ustanke korejskog pučanstva koje su Japanci krvavo gušili.

Nakon japanske agresije na Kinu 1931. godine, u sjevernom dijelu Koreje počeo se razvijati partizanski pokret pod vodstvom korejske komunističke partije, a od 1934. do završetka Drugog svjetskog rata pokret je narastao u oružanu silu koja je vodila intenzivni partizanski rat protiv Japanaca. S druge strane, na Kairskoj konferenciji u studenom 1943. dogovoreno je da će Koreja nakon rata postati nezavisna država, dok je Potsdamskim sporazumom iz srpnja 1945. dogovoren ulazak savezničkih snaga u Koreju, u sklopu završnih operacija protiv Japana (ujedno je dogovoreno i okupacijsko područje sovjetskih i američkih snaga, a granica između njih trebala je ići 38. paralelom).

Postrojbe Crvene armije prešle su 12. kolovoza korejsku granicu iz sjeveroistočne Kine, nastavljajući operacije protiv japanske vojske koja je u sjevernom dijelu Koreje pružala otpor sve do početka rujna. U međuvremenu, dijelovi američke 7. flote iskrcali su se u Inch’onu 8. rujna, a sljedećeg dana predale su im se japanske postrojbe koje su bile u južnom dijelu Koreje. Moskovskim sporazumom velikih sila u prosincu 1945. odlučeno je da četiri velike sile pomognu Koreji uspostaviti jedinstvenu i samostalnu državu, međutim razvoj događaja krenuo je drugim smjerom.

Nakon rata došlo je do zaoštravanja odnosa među velikim silama i sukoba njihovih interesa, koji su se posebno odrazili u područjima gdje su imali dodirnih točaka (u Europi okupirana i podijeljena Njemačka, a na Dalekom istoku Koreja). Moskovskim sporazumom bila je predviđena nazočnost sovjetskih i američkih postrojbi u njihovim okupacijskim zonama Koreje najviše pet godina (što se pokazalo i više nego dovoljnim za veliki politički, gospodarski i ideološki utjecaj na područje pod njihovim nadzorom).

U sjevernom dijelu Koreje, koji je bio pod nadzorom sovjetskih snaga, intenzivno su izgrađivana tijela revolucionarne vlasti pod vodstvom komunističke partije, na čijem se čelu nalazio Kim Il-sung. Istovremeno, u južnom dijelu Koreje pod nadzorom američkih snaga, ustrojeni su temelji građanskog društva i sustav društvene vrijednosti po ugledu na zapadne zemlje, te uvedeni kapitalistički gospodarski odnosi. Kada su okupacijske snage napustile Koreju 1949. godine, iza sebe su ostavile dvije samostalne, različite države – Sovjeti su ostavili socijalističku Narodnu Demokratsku Republiku Koreju, a Amerikanci kapitalističku Republiku Koreju. S obzirom na to da se radilo o potpuno ustrojenim državama, ustrojenog državnog aparata, ali antagonističkih ideoloških, političkih i gospodarskih sustava, njihovo ujedinjenje mirnim putem više nije bilo moguće (osobito u kontekstu tadašnjeg razvoja globalnih međunarodnih odnosa). Procijenivši kako mirno ujedinjenje dviju Koreja nije moguće, čelništvo Sjeverne Koreje donijelo je odluku o nasilnom pripojenju svog južnog susjeda i u zoru 25. lipnja 1950. sjevernokorejske pješačke i oklopne postrojbe prešle su 38. paralelu – granicu između Koreja, a istovremeno su izvedeni pomorski desanti kod Kangnunga i Samch’oka. Reakcija međunarodne zajednice uslijedila je gotovo trenutno – na dan izbijanja sukoba održana je izvanredna sjednica Vijeća sigurnosti UN-a, na kojoj je Sjeverna Koreja proglašena agresorom i pozvana na prekid ratnih operacija i bezuvjetno povlačenje svojih postrojbi na 38. paralelu. Nakon što je vlada Sjeverne Koreje odbila povući svoje snage, Vijeće sigurnosti ponovno se sastalo 27. lipnja 1950. i usvojilo rezoluciju kojom se svim članicama UN-a preporučuje pružanje pomoći Južnoj Koreji, a kada se više od 40 zemalja izjasnilo za pružanje takve pomoći, Vijeće sigurnosti izglasalo je novu rezoluciju kojom je precizirano da će sve snage koje se bore za Južnu Koreju nositi oznake UN-a. Zapovjednika Ujedinjenog zapovjedništva trebao je imenovati SAD.

U trenutku izbijanja sukoba zaraćene strane raspolagale su približno jednakim snagama (Sjeverna Koreja oko 120 000 vojnika, Južna oko 100 000), s tim što je Sjeverna Koreja imala bolje izvježbanu vojsku i znatno više teškog naoružanja (npr. sjevernokorejsko zrakoplovstvo raspolagalo je sa 150 borbenih zrakoplova, a južnokorejsko sa 16 u početku sukoba). Iznenađenje i bolja opremljenost omogućili su Sjevernokorejcima brzo slamanje otpora protivnika u pograničnoj oblasti, a udarima u više smjerova razbili su većinu južnokorejskih postrojbi i neprekidnim progonom onemogućili njihovo sređivanje i pregrupiranje. Četvrtog dana rata zauzet je Seul, glavni grad Južne Koreje, koju je zahvatila panika, a njezine oružane snage rasulo. Mase vojnika i civila bježale su na jug, a ozbiljnijeg otpora više nije bilo. U takvim okolnostima na korejsko bojište stupaju oružane snage SAD-a.

Američko ratno zrakoplovstvo iz baza u Japanu odmah je stupilo u akciju. Napadnute su sjevernokorejske zrakoplovne baze i uništen veći broj zrakoplova na njima, čime je ostvarena potpuna premoć u zraku. Bombardirani su glavni grad Sjeverne Koreje Pyongyang i rafinerije nafte, a američka ratna mornarica blokirala je korejsku obalu, međutim, sve to nije bilo dovoljno za sprječavanje sloma južnokorejskih oružanih snaga. Kako bi se izbjegao potpuni poraz južnokorejskih snaga, američki predsjednik Truman zapovijedio je prebacivanje američke 24. pješačke divizije smještene u Japanu (čiji su dijelovi stupili u borbeni kontakt sa sjevernokorejskim snagama već 5. srpnja 1950. u blizini mjesta Osana) te imenovao proslavljenog generala Douglasa MacArthura zapovjednikom Ujedinjenog zapovjedništva. Nakon zauzimanja Seula, Sjevernokorejci su brzo pregrupirali svoje snage, uveli u borbu svježe divizije i produžili napad glavnim snagama duž komunikacije Seul – Taejon te već sredinom srpnja 1950. izbili na rijeku Kum-gang, nanoseći južnokorejskim postrojbama velike gubitke. Američka 24. pješačka divizija vodila je u to vrijeme zadržavajuću obranu kako bi usporila nastupanje sjevernokorejskih snaga i stvorila uvjete za pristizanje novih američkih i drugih savezničkih postrojbi. Međutim, njezina ionako loša situacija bila je dodatno otežana akcijama ubačenih sjevernokorejskih diverzantskih odreda i partizana koji su vršili masovne diverzije u pozadini. 

Nakon ogorčenih trodnevnih borbi, sjevernokorejske snage zauzele su Taejon, a već krajem srpnja držali su 2/3 Južne Koreje. Krajem tog mjeseca iskrcane su jake američke snage i odmah uporabljene za zaustavljanje daljnjeg sjevernokorejskog napredovanja (u to vrijeme južnokorejske i američke snage držale su u rukama samo Pusanski mostobran, a Sjevernokorejci 1. su kolovoza započeli borbe za njegovu likvidaciju). Prema četirima američkima i pet južnokorejskih divizija, Sjevernokorejci angažirali su trinaest pješačkih i jednu oklopnu diviziju. Borbe su dobile novi karakter, jer umjesto izrazito manevarskih operacija kakve su bile do tada, vodile su se mukotrpne uporne borbe za svaki važniji objekt u kojima su obje strane trpjele velike gubitke. Pregrupiranjem postojećih i uvođenjem novih snaga saveznici su odoljeli sjevernokorejskim napadima koji su postupno gubili početnu udarnu snagu. Konačno je bila slomljena ofenziva Sjevernokorejaca, u prvom redu zbog gubitka premoći u naoružanju sjevernokorejske vojske dolaskom američkih postrojbi te zbog vrlo otežanog opskrbljivanja sjevernokorejskih snaga jer su ionako slabe komunikacije bile neprekidno izložene snažnim udarima američkog zrakoplovstva (zrakoplovstvo Ujedinjenog zapovjedništva u srpnju je i kolovozu uništilo oko 220 mostova i propusta, a početkom rujna započelo je sustavnim i neprekidnim napadima na ciljeve i komunikacije u Sjevernoj Koreji radi usporavanja pokreta postrojbi i slanja svježih snaga u Južnu Koreju). Neusporedivo jače pomorske snage Ujedinjenog zapovjedništva provele su učinkovitu blokadu obala, a nosači zrakoplova pružili su zračnu podršku postrojbama na mostobranu (a posebno desantnim snagama).

Obranom Pusanskog mostobrana Ujedinjeno zapovjedništvo osiguralo je nužni uvjet za prijelaz u protuofenzivu koja je započela sredinom rujna (čim se ugasila ofenzivna moć Sjevernokorejaca). Pri tome su operacije 8. armije, koja je nadirala kopnom iz Pusanskog mostobrana, sinkronizirane s operacijama američkog 10. korpusa koji je 15. rujna 1950. izvršio pomorski desant kod Inch’ona, 30 km zapadno od Seula, kako bi brzo zauzeo Seul i presjekao put izvlačenja sjevernokorejskih snaga. Snage 10. korpusa zauzele su Inch’on i obližnju zrakoplovnu bazu do 17. rujna, a Seul je zauzet 26. rujna nakon žestokih uličnih borbi čime je glavnina sjevernokorejskih snaga, koncentrirana na Pusanskom mostobranu, dovedena u tešku situaciju. Usklađujući svoju ofenzivu s operacijama 10. korpusa, 8. armija započela je snažni napad 16. rujna i nakon trodnevnih ogorčenih borbi, Sjevernokorejci su bili prisiljeni na odstupanje, koje se pretvorilo u grčevito izbjegavanje opkoljavanja. Prednji odredi 8. armije i američkog 10. korpusa sastali su se već 26. rujna južno od Suwona, dok su se sjevernokorejske snage, uz velike gubitke, nastojale povući preko 38. paralele...

Nastavak teksta pročitajte u jednom od slijedećih nastavka. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u veljači 2012.