Za razliku od prilično uvriježenog mišljenja kako je Vijetnamski rat samo sukob koji se odvijao na prostoru Vijetnama 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, a započeo je vojnom intervencijom SAD-a, pod Vijetnamskim oslobodilačkim ratovima podrazumijevaju se tri rata koji se nadovezuju jedan na drugi gotovo u kontinuitetu (s prekidom samo u razdoblju 1954. - 1960.), i to: rat protiv japanskih okupacijskih snaga 1941. - 1945.; rat protiv francuskih kolonijalnih snaga 1945. - 1954.; rat protiv intervencijskih snaga SAD-a i njihovih saveznika 1960. - 1975. godine.
Antikolonijalni ratovi Vijetnamaca protiv francuskih i američkih snaga trajali su ukupno 25 godina i jedni su od najdužih ratova u 20. stoljeću (zapravo, može se slobodno zaključiti kako se radi o najdužem ratu 20. stoljeća u njegovu neprekidnom trajanju). Tome se još treba pridodati razdoblje II. svjetskog rata, tijekom kojeg je na tom prostoru djelovao vrlo jak pokret otpora protiv japanskih okupacijskih snaga. U tim ratovima angažirani su izuzetno veliki ljudski i materijalni resursi (osobito u posljednjem Vijetnamskom ratu, koji je uključivo i neposredno angažiranje SAD-a). Preduvjeti za razvoj Vijetnamskih oslobodilačkih ratova stvoreni su u kolonijalnoj ekspanziji početkom 19. stoljeća, prilikom koje su Velika Britanija i Francuska ovladale velikim dijelom Indonezije, Indokine i Malaje, slomivši moćno Anansko Carstvo i Burmu nizom kolonijalnih ratova.
Najveći dio Indokine, koji je obuhvaćao teritorij Vijetnama, Laosa i Kambodže, postao je francuska kolonija pod nazivom Francuska Indokina, ali već na početku kolonijalnog osvajanja, Francuzi su naišli na odlučan otpor, ustankom u Koshinshini 1868. i pobunom u Hueu (glavnom gradu Anama) 1885. godine. U prvom i početkom drugog desetljeća 20. stoljeća, gerilci Tonkina predvođeni Hoang Hoa Thamom vodili su ogorčene borbe s francuskim kolonijalnim snagama, a val ustanka zahvatio je ponovo Anam i Koshinshinu. Nakon stvaranja Omladinskog udruženja novog Anama 1923. godine, antikolonijalistička borba dobiva i revolucionarni karakter (1930. ponovno izbija ustanak u Tonkinu, Koshinshini i Anamu, gdje je došlo i do prve agrarne reforme, a iste godine formirana je Komunistička partija Indokine, koja će imati velik utjecaj u daljnjim zbivanjima). Unatoč toliko jakom otporu domicilnog stanovništva, Francuzi su uspješno kolonizirali Indokinu.
Oslobodilački rat od japanske okupacije
Nakon japanske okupacije Indokine, pokret otpora počeo se razvijati već 1941. godine, pa je već u svibnju iste godine, pod vodstvom Ho Chi Minha i komunista formirana „Liga borbe za nezavisnost Vijetnama“, koja je pripremala i organizirala oružani ustanak za nacionalno oslobođenje. Odlukom proširenog plenuma CK KP Indokine iz svibnja 1941., Vô Nguyen Giap počeo je partizanske akcije, ali su malobrojne i neuvježbane partizanske postrojbe razbijene nakon osmomjesečne borbe, zbog čega su sve do 1944. oružane akcije koje je vodio Vô Nguyen Giap bile ograničenog karaktera i izvođene u obliku partizanskog rata (prvi jači odred Vijetnamske narodnooslobodilačke armije formiran je tek 22. 12. 1944.). Kada su Japanci u ožujku 1945. zbacili francusku upravu, vijetnamska Komunistička partija izdala je direktivu za podizanje ustanka, a u travnju 1945. vojna konferencija u Băc Bôu donijela je odluku o sjedinjavanju svih oružanih skupina i postrojbi u jedinstvenu oslobodilačku vojsku Vijetnama. Broj dragovoljaca u oslobodilačkoj vojsci povećavao se iz dana u dan, slobodni teritorij ubrzano se širio i usporedno s njim nastajala su tijela nove vlasti. Nakon ulaska sovjetskih postrojbi u Mandžuriju, japanske snage počele su izvlačenje iz Indokine, pa su borci pokreta otpora zauzeli gotovo cijeli teritorij Vijetnama, uključujući i velike gradove, kao što su Saigon i Hanoi, čime su stvoreni uvjeti za konstituiranje Privremene revolucionarne vlade na čelu s Ho Chi Minhom, koji je 2. 9. 1945. proglasio Demokratsku Republiku Vijetnam. Međutim, dok je oslobodilačka vojska razoružavala Japance, a Privremena vlada učvršćivala nova tijela vlasti, u Vijetnam su ušle kuomintanške i britansko-francuske postrojbe.
Vijetnamsko-francuski antikolonijalni rat
Iskrcavanje francuskog ekspedicijskog korpusa na vijetnamski teritorij započelo je 23. 9. 1945., ali već nakon nekoliko dana došlo je do žestokog otpora Ho Chi Minhovih snaga i teških borbi, naročito oko Saigona koji je unatoč žestokom otporu i teškim uličnim borbama pao u ruke Francuza. Daleko nadmoćnije, francuske postrojbe do kraja 1945. okupirale su gotovo sve gradove južnije od 17. paralele, pa na inicijativu vlade DR Vijetnama, počinju pregovori s predstavnicima kolonijalnih snaga i francuske uprave, koji su završeni 6. 3. 1946. preliminarnim sporazumom. Francuzi su formalno priznali DR Vijetnam, ali u okviru tzv. Francuske unije, što je podrazumijevalo držanje ograničenih kontingenata francuskih postrojbi u sjevernovijetnamskim gradovima. S Laosom i Kambodžom Francuzi su sklopili zasebne sporazume, kojima je de facto ponovno uspostavljen nekadašnji kolonijalni režim.Unatoč formalnom priznanju DR Vijetnama, Francuzi nikada nisu namjeravali poštovati preliminarni sporazum, već su planirali i Vijetnam vratiti u sastav svojih kolonija, slično Laosu i Kambodži, zbog čega su poduzeli niz aktivnosti koje su dodatno pojačale napetost u tom području (npr. na jugu zemlje Francuzi su uspostavili lokalnu marionetsku vlast i izvodili brojne operacije „pročešljavanja“ terena, dok su u sjevernim oblastima izvodili razne vojne provokacije).
U studenome 1946. francuske postrojbe napale su glavnu luku sjevernog dijela Vijetnama Haifong, a u prosincu izvršili su udar u Hanoiu i započeli s opsežnim vojnim operacijama u unutrašnjosti. Na te aktivnosti francuskih kolonijalnih snaga, Vijetnamci su odgovorili općenarodnim oslobodilačkim ratom, predvođeni Komunističkom partijom. S obzirom na veliku nadmoćnost francuskih snaga u ratnoj tehnici i snazi postrojbi, Vijetnamci nisu prihvaćali frontalni sukob, već su se opredijelili za dugotrajan i sveobuhvatni partizanski rat. Radi lakšeg vođenja takvog rata i bolje organizacije borbenih aktivnosti, stvorene su vojne zone i međuzone, organizirana je izgradnja baza, prikupljanje naoružanja i drugo. U listopadu 1947. Francuzi su izveli munjevitu ofenzivnu operaciju na glavnu bazu ustanika Viet Bac, ali bez uspjeha, što je za francusko zapovjedništvo bio signal za uvođenje nove strategije, čiji je glavni čimbenik bilo formiranje marionetskog režima i stvaranje postrojbi od domicilnog stanovništva za borbu s oslobodilačkim snagama, a nametnuti car Bâo Dai potpisao je sporazum o uključivanju Nezavisnog Vijetnama u sastav Francuske unije.
Međutim, nova strategija prisiljavala je zapovjednike kolonijalnih postrojbi na široku disperziju snaga, što je najviše odgovaralo upravo oslobodilačkoj vojsci, koja je svoje aktivnosti usmjerila na logističke elemente (svi objekti nužni za opskrbu, potporu i osiguranje učinkovitog funkcioniranja borbenih postrojbi) kolonizatora. Teritorij pod nadzorom Vijetnamske oslobodilačke vojske počeo se širiti, a usporedo s tim uspostavljana su tijela nove vlasti na oslobođenom prostoru. Taktika i strategija oslobodilačkih snaga, koje su krajem 1948. i početkom 1949. mogle izvoditi samo aktivnosti manjih razmjera, promijenila se u pokretni rat s kombiniranim operacijama širih razmjera. Nova etapa u razvoju oslobodilačke borbe nastaje pobjedom Kineske revolucije 1949., jer više od 700 km dugu granicu Kine s DR Vijetnamom zaposjedaju postrojbe kineske Narodnooslobodilačke vojske, što je bilo od izuzetnog značaja za daljnji tijek rata. Naime, gotovo sve socijalističke države donijele su odluku o službenom priznanju DR Vijetnama, nakon čega je uslijedila njihova značajna pomoć u naoružanju, vojnoj opremi i streljivu, te slanje vojnih instruktora i raznih specijalista upravo preko kinesko-vijetnamske granice. Istodobno, vojni i politički krugovi u SAD-u procijenili su skori krah europskoga kolonijalnog sustava u jugoistočnoj Aziji i nastojeći spriječiti lančanu reakciju revolucionarnog širenja socijalizma na tom području, odlučuju se za „uskakanje u prazni prostor“ ako se za to ukaže potreba (za početak, orijentirali su se na pružanje materijalne i financijske pomoći francuskim kolonijalnim snagama, a vrlo brzo uključuju se i u razradu njihovih strateških planova), međutim ni sve obilnija pomoć SADa nije bila u stanju zaustaviti slom francuskih kolonijalnih snaga.
Oslobodilačka vojska Vijetnama, opskrbljena naoružanjem i vojnom opremom iz socijalističkih država i uz angažiranje njihovih instruktora (uglavnom sovjetskih i kineskih), izrasla je u snažnu, visokomotiviranu vojnu organizaciju i u jesen 1950. njezine postrojbe započinju prvu veliku ofenzivu. Za nepuna tri mjeseca uništena su gotovo sva francuska uporišta u graničnoj oblasti prema Kini i zauzete provincije Kau Bang, Lang Són i Lao Kay, nakon čega je uslijedila i serija ofenzivnih operacija na širem prostoru delte Crvene rijeke. Početkom 1953. stanje na bojištu jasno je ukazivalo na sigurnu perspektivu oslobodilačke borbe, jer je gotovo 2/3 teritorije sjevernog Vijetnama bilo u rukama oslobodilačke vojske. U središnjim i južnim dijelovima zemlje postojale su brojne baze i slobodna područja, sustav nove vlasti bio je konstituiran na svim razinama, a organizacija logistike omogućavala je redovno opskrbljivanje vojske. Pod francuskom kontrolom ostali su uglavnom veliki gradovi, pojedina jaka uporišta i važnije komunikacije. Francuzi su očekivali širu podršku i pomoć NATO-a pošto je rat u Koreji bio završen, a SAD je već otvoreno izražavao namjeru stavljanja prostora jugoistočne Azije pod svoju kontrolu, u cilju obrane od komunističke ekspanzije.
U skladu s takvim strateškim konceptom, SAD se aktivno uključuje u podršci francuskim kolonijalnim snagama (posebno u izradi plana generala Henrija Navarrea kojim je zamišljeno uništenje Vijetnamske vojske za 18 mjeseci). Ofenziva francuskih snaga započela je u jesen 1953. koncentričnim nastupanjem 44 bojni u zoni delte i serijom napada u oblastima Ninh Binh i Nho Quan, a nekoliko tjedana nakon toga Francuzi su izvršili zračni desant na Dien Bien Phu, kako bi proširili područje pod svojom kontrolom na sjeverozapadu.
Nastavak pročitajte u slijedećem izdanju. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u studenom 2012.
Donosim 89 dolara na sat radeći od kuće. Bio sam šokiran kad mi je susjed rekao da je u prosjeku 95 dolara, ali vidim kako sada radi. Osjećam toliko slobode sada da sam svoj šef. učini to++++>>>>>> www.WebJob33.Com