Naslovnica

Odlučujuća bitka za Dien Bien Phu

Kod Dien Bien Phua vodila se najveća bitka između francuskih kolonijalnih postrojbi i vijetnamskih oslobodilačkih snaga u drugom vijetnamskom ratu.
29. prosinca 2018. u 10:12 1 komentara 1599 prikaza
Foto: Vojna povijest

Iako je rat u Indokini bio jedan od najdužih ratova 20. stoljeća, odlučujućih bitaka i operacija, koje su radikalno utjecale na njegov tijek, bilo je vrlo malo. Osnovni razlog tome bio je partizanski način vođenja oružane borbe, koji su provodile vijetnamske oslobodilačke snage u sukobu s tehnički znatno opremljenijim i nadmoćnijim protivnikom (prvo s francuskim, a zatim s američkim i sajgonskim postrojbama). Takav oblik rata podrazumijevao je masovne gerilske akcije manjeg opsega, koje na duže vrijeme postupno, ali učinkovito nagrizaju borbeni moral i snagu protivnika. 

Helikopteri VIJETNAMSKI RAT Srušen prvi američki helikopter u Vijetnamu

Krupne operacije i velike bitke takva taktika uglavnom isključuje, međutim u Vijetnamskim oslobodilačkim ratovima moguće je izdvojiti dvije krupne bitke koje su odigrale značajnu (ako ne i presudnu) ulogu na daljnji tijek rata - bitka kod Dien Bien Phua 25. 1. - 7. 5. 1954. i Ofenziva „Tet“ 31. 1. - 5. 3. 1968. godine. Kod Dien Bien Phua vodila se najveća bitka između francuskih kolonijalnih postrojbi i vijetnamskih oslobodilačkih snaga u drugom vijetnamskom ratu. Listopada 1953. general Giap krenuo je s četiri divizije u Laos kako bi dao podršku snagama Pathet Laoa, međutim, francuski zapovjednik general Henri Navarre odlučio je spriječiti taj pohod zaposjedanjem i utvrđivanjem Dien Bien Phua, preko kojeg je vodio put za Laos. Padobranskim desantom pod zapovjedništvom generala Jeana Gillesa, Francuzi su 20. studenoga s tri padobranske bojne zaposjeli to mjesto i ubrzano pojačavali svoje snage (u prosincu je već bilo 12.000 ljudi utvrđenih u nekoliko otpornih točaka, u siječnju 1954. oko 13.500 vojnika s 24 topa 105 mm, bitnicom haubica 155 mm i 16 teških minobacača).

Organizacija obrane desanta već je u startu imala krupne nedostatke, prvenstveno zbog toga što 18 km duga dolina nije mogla biti branjena s okolnih visova koje su držali Vijetnamci, a osim toga bili su u potpunom okruženju i opskrbljivani isključivo zračnim putem. Kada je general Giap saznao za francuski desant, mijenja odluku i kreće jakim snagama za Dien Bien Phu. Do 24. 1. 1954. kod Dien Bien Phua koncentrirano je pet divizija oslobodilačke vojske i general Giap započinje napad. Već u početnom udaru vijetnamske snage uspjele su ovladati ključnim otpornim točkama i dovesti francuske padobrance u vrlo tešku poziciju. Francuzima je pojačanje stiglo 16. ožujka jačine jedne padobranske bojne, ali to nije poboljšalo njihovu situaciju, jer su krajem mjeseca izgubili nove otporne točke, pa se opskrbljivanje više nije moglo vršiti zrakoplovima, već samo bacanjem padobranima. Kišno razdoblje otežalo je mogućnost opskrbljivanja na taj način, što su iskoristili Vijetnamci te su drugi veliki napad započeli 22. travnja iz smjera sjeverozapada i u vrlo teškim borbama uspjeli zauzeti aerodrome. Treći napad započeo je 2. 5. 1954. uz snažnu podršku topništva i minobacača. Nakon petodnevnih, neprekidnih borbi preostale francuske snage kapitulirale su. Pobjedom u bitki kod Dien Bien Phua oslobodilačka vojska zadala je odlučujući udarac francuskim postrojbama, a plan gen. Navarrea doživio je konačni slom. Ishod rata postao je potpuno izvjestan i glavnina oslobodilačkih snaga započinje završnu ofenzivu prema delti Crvene rijeke, zauzima Hanoi i Haiphong, te za nepuna dva mjeseca i ostale gradove na sjeveru Vijetnama.

Time je drugi vijetnamski oslobodilački rat bio završen. U srpnju 1954. francuska vlada potpisala je sporazum o prekidu vatre i završetku rata, a na tlu Indokine stvorene su četiri države: Sjeverni i Južni Vijetnam, koje je dijelila 17. paralela, Laos i Kambodža. d) Treći vijetnamski rat Ženevskim sporazumom, koji su potpisale sve velike sile osim SAD-a, 17. paralela određena je kao privremena demarkacijska crta s demilitariziranom zonom širine četiri kilometra s obiju strana paralele. Postavljen je uvjet da se do 20. 7. 1956. u oba dijela Vijetnama provedu opći izbori, na kojima bi se odlučilo o budućem političkom i državnom uređenju, a potpisnice sporazuma obvezale su se na poštovanje teritorijalnog i državnog suvereniteta Vijetnama, Laosa i Kambodže, te uzdržavanja miješanja u njihovu unutarnju i vanjsku politiku. Međutim, vrlo brzo javljaju se nepomirljive suprotnosti između režima Sjevernog i Južnog Vijetnama (u Sjevernom Vijetnamu izgrađivan je socijalistički sustav po ugledu na SSSR i susjednu Kinu, dok se vladajuća struktura Južnog Vijetnama u svojoj vanjskoj politici intenzivno oslanjala na SAD).

Naime, sporazumom u Washingtonu 1954. godine, vlada SADa i službeno je preuzela patronat od Francuske u pogledu daljnjeg pružanja vojne pomoći režimu u Saigonu pa u veljači 1955. američka vojna misija preuzima cjelokupnu organizaciju izobrazbe južnovijetnamske vojske. Usporedo s pružanjem financijske pomoći, intenzivirano je slanje američkog vojnog materijala i naoružanja i za nepune dvije godine Južni Vijetnam postao je jedno od glavnih uporišta SAD-a u jugoistočnoj Aziji (za SAD područje Indokine i Vijetnama bilo je značajno prije svega zbog njihova geostrateškog položaja, jer su, u sklopu američke globalne strategije, predstavljali jednu od karika u sustavu tzv. „Pacifičke obrane“, a bogatstvo tog područja strateškim siFrancuski zarobljenici nakon kapitulacije kod Dien Bien Fua rovinama, naročito kaučukom i kositrom, potenciralo je u još većoj mjeri njegov značaj u sklopu američke strategije). Kako bi ga zadržale pod svojom kontrolom, SAD se odlučuju ne samo na veliku financijsku i materijalnu pomoć, već i na upućivanje vojnih instruktora, savjetnika i stručnog tehničkog osoblja u sve zemlje Indokine, a posebno u Južni Vijetnam i Tajland (broj američkih vojnih instruktora povećan je do kraja 1959. na oko 7.000 ljudi samo u Južnom Vijetnamu).

S druge strane, SSSR je svoje globalne političke ciljeve projicirao kroz unutarnju i vanjsku politiku Sjevernog Vijetnama, a dodatni utjecaj na Sjeverni Vijetnam imao je i njihov sjeverni susjed Kina. U takvim okolnostima intenzivirana je psihološko-propagandna aktivnost sjevernovijetnamskog režima, koja nailazi na plodno tlo kod pučanstva Južnog Vijetnama. Već u prvim mjesecima 1959. na prostoru Južnog Vijetnama pojavljuju se tzv. „skupine za samoobranu od terora policije i vojske“, a usporedo se formiraju i brojne gerilske postrojbe. Njihove akcije bile su ograničene na uža područja i vođene su relativno malim snagama (slično kao u početku rata sjevernih Vijetnamaca protiv francuskih kolonijalnih snaga), a istodobno, u sajgonskim vojnim postrojbama i stožerima počinje ilegalni političko-propagandni i obavještajni rad na pridobivanju vojnika i časnika za oslobodilački pokret.

U travnju 1959. južnovijetnamska vlada izjavila je da se u zemlji vodi rat, a već u svibnju jedna pješačka divizija pod američkim nadzorom izvodi operaciju „čišćenja“ u provinciji Quang Ngai. Ujedinjenjem četiriju glavnih političkih stranaka 20. 12. 1960. osnovan je Front nacionalnog oslobođenja (FNO), kojem se odmah priključuju brojne sindikalne, staleške i vjerske organizacije koje su se borile za nezavisnost Južnog Vijetnama. Politička strategija FNO-a zasnivala se na ujedinjenju Vijetnama i provođenju odluka Ženevske konferencije o Indokini. Na osnivačkom zasjedanju Fronta izabrano je rukovodeće tijelo ustanka - Centralni komitet, a za predsjednika Prezidija izabran je Nguyen Huu Tho. Za vrhovnog zapovjednika oslobodilačke vojske postavljen je Tran Nam Trung. Sudionici zasjedanja opredijelili su se i za osnovne principe oslobodilačkog rata - dugotrajnost, općenarodni karakter i primjena partizanske taktike. Sa stanovišta glavnih vojnopolitičkih karakteristika, treći rat u Vijetnamu razmatra se obično kroz tri etape: do uključivanja oružanih snaga SAD-a u rat 1960. - 1964.; do Pariških mirovnih pregovora 1965. - 1969.; završne operacije oslobodilačke vojske 1970. - 1975. godine. 

V RAT U VIJETNAMU Američka postrojba odbila izvršiti direktnu zapovijed

Ratne operacije do uključivanja oružanih snaga SAD-a u rat

Ustanak u Južnom Vijetnamu širio se izuzetno brzo. Odmah nakon njegova izbijanja, postojeće i novoformirane partizanske postrojbe i gerilske skupine započele su prepade i diverzije na policijske postaje, skladišta opreme i naoružanja, objekte na komunikacijama i manja uporišta protivnika. Svako selo, okrug i regija formirali su oružane postrojbe prema konkretnim uvjetima i potrebama, jačine od manje grupe do bojne. Do oružja su dolazili iz ratnog plijena ili kupovinom od korumpiranih sajgonskih vojnika, a najveći dio dobiven je putem vojne pomoći SSSR-a i Kine. Već u 1961. godini ukazala se potreba za formiranjem regularnih, operativnih postrojbi visoke pokretljivosti, što je dovelo do formiranja pukovnija i brigada, a u 1964. godini i divizija Oslobodilačke vojske Južnog Vijetnama. Za režim u Saigonu i vladajuće krugove SAD-a događaji su se razvijali izuzetno nepovoljno. Akcije tzv. „pročešljavanja“ i „čišćenja“ nisu davale većih rezultata, iako su stalno povećavane, a u sajgonskim postrojbama dezerterstvo je počelo uzimati sve većeg maha. Diverzije u gradovima izvođene su sve češće, a struktura vlasti na selima lagano se, ali neprekidno raspadala, zbog čega je krajem ožujka 1961. na zasjedanju čelništva SEATO-pakta u Bangkoku rat u Vijetnamu postao središnja tema. Početkom veljače 1962. u Saigonu je formirano posebno američko zapovjedništvo za Vijetnam (Military Assistance Command Viet Nam).

S tadašnjeg stanovišta američke globalne strategije, rat u Vijetnamu bio je nekonvencionalan rat, čije vođenje treba prepustiti režimu u Saigonu, dok je SAD angažirao specijalne snage, savjetnike i instruktore te davao pomoć u naoružanju i ratnom materijalu. U skladu s time, intenzivirana je i vojna pomoć saigonskim oružanim snagama, uključujući i sredstva teške ratne tehnike, pa je u zrakoplovnu bazu Bien Hoa 10. 11. 1961. sletjela je prva eskadrila lovaca-bombardera, 21. 12. 1961. dolaze dvije satnije helikoptera, a u ožujku 1962. više skupina lovaca-bombardera i helikoptera. Stupanj angažiranja oružanih snaga SAD-a povećavan je usporedo s porazima sajgonskih postrojbi i diskreditacijom sajgonskog režima, koja je uzrokovala valove demonstracija i općeg nezadovoljstva, zbog čega je i došlo do smjene Ngo Dinj Diema 1. 11. 1963. godine. Iako stalno opskrbljivana američkim naoružanjem i ratnom opremom, sajgonska vojska trpjela je sve teže poraze u sukobima s oslobodilačkim snagama i već sredinom 1964. vladi SAD-a bilo je jasno kako strategijom specijalnog i nekonvencionalnog rata ne može postići planirane ciljeve.

Naime, umjesto očekivanog poraza FNO-a, pučanstvo Južnog Vijetnama masovno se uključivalo u borbu protiv sajgonskog režima; američka ideja o strateškim naseljima i masovnim preseljenjima potpuno se kompromitirala i prije nego što je bila realizirana, a teritorij pod kontrolom FNO-a stalno se proširivao (krajem 1964. iznosio je gotovo 2/3 ukupne površine Južnog Vijetnama) i usporedo s time širila se mreža nove vlasti. S obzirom na takav razvoj i odnos snaga, rješenje je potraženo u strategiji ograničenog rata, u kojem bi se angažirale i oružane snage SADa. Istodobno, trebalo je proširiti vojne operacije i na Sjeverni Vijetnam, s obzirom na njegovu stalnu pomoć i podršku FNO-u.

William Westmoreland (1914. – 2005.) Smijenjeni američki general

Prvi zapovjednik američkih snaga u Južnom Vijetnamu. Tipičan predstavnik visokoga američkoga vojnog establishmenta, general Westmoreland kreator je strategije „pretraži i uništi“ u sklopu koje je primijenjena doktrina tzv. „strateških naselja“ i prisilnog raseljavanja pučanstva. Unatoč slabim rezultatima te strategije, njezina potpuna promašenost pokazala se tek u ofenzivi „Tet“. Neuspjeh strategije „pretraži i uništi“ značio je ujedno i Westmorelandov osobni neuspjeh, jer je smijenjen s dužnosti zapovjednika američkih snaga u Južnom Vijetnamu, na kojoj ga je naslijedio general Abrams, koji je razradio strategiju „raščisti i osiguraj“, međutim i ona je neslavno propala kao i prethodna.

Nastavak pročitajte u slijedećem izdanju. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u studenom 2012.

Vijetnam VIJETNAMSKI RAT Predsjednik Johnson šalje još vojnika u Vijetnam Amerikanci u Vijetnamu RAT NA SLICI Zanimljive fotografije Amerikanaca u Vijetnamu Vietcong VIJETNAMSKI RAT Komunisti pokreću novu ofenzivu

 
  • AimeeDa:

    Donosim 89 dolara na sat radeći od kuće. Bio sam šokiran kad mi je susjed rekao da je u prosjeku 95 dolara, ali vidim kako sada radi. Osjećam toliko slobode sada da sam svoj šef. učini to++++>>>>>> www.WebJob33.Com