Korejsko pitanje na Ženevskoj konferenciji

Nakon što su zaustavljene ratne operacije, već sljedeće godine na Ženevskoj konferenciji (26. 4. - 15. 6. 1954.) razmatrano je korejsko pitanje, ali bez ishoda. Koreja je i dalje ostala podijeljena 38. paralelom i razvijala se kao dvije samostalne države.

Od nekadašnje industrijski razvijene Sjeverne Koreje socijalistički režim pod dugogodišnjom diktaturom Kim Il-sunga i njegove oligarhije stvorio je bijednu, ksenofobičnu zemlju, u kojoj su nagomilani unutrašnji problemi ishodili sveopćom nestašicom, a krajem stoljeća zemlju su potresali glad i siromaštvo. Unatoč tome, Sjeverna je Koreja i na kraju stoljeća (kad je socijalizam kao politički, ideološki i gospodarski sustav odavno bio ocijenjen potpunim promašajem), ostala jedna od rijetkih socijalističkih zemalja.

S druge strane, Južna se Koreja od nerazvijene, pretežito poljoprivredne, razvila u industrijski snažnu zemlju prilično visokog životnog standarda (u međuvremenu, ojačala je svoje oružane snage, koje su postale dovoljno jamstvo sigurnosti zemlje). Zategnuti bilateralni odnosi između tih dviju zemalja ostali su nepromijenjeni do kraja stoljeća, a povremeno su izbijali i pogranični sukobi. Tek nakon smrti Kim Il-sunga, došlo je do stanovitog popuštanja napetosti, a krajem stoljeća započeli su prvi oprezni bilateralni kontakti, uglavnom općenitog ili deklarativnog karaktera, no povremene napetosti i pogranični incidenti nisu prestali ni do današnjih dana, a o nekom “zatopljenju“ međusobnih odnosa još uvijek nema ni govora. Po svemu sudeći, pitanje ujedinjenja dviju Koreja još uvijek nije ni blizu stvarne međunarodne opcije.

Gubitci u ratu bili su izuzetno veliki. Južna Koreja imala je oko 415 000 poginulih i 428 568 ranjenih stanovnika (samo 1/5 bili su pripadnici oružanih snaga, a ostalo civili), Amerikanci su imali 29 550 poginulih, 103 492 ranjenih i 3486 nestalih vojnika i časnika, a ostale zemlje čije su postrojbe sudjelovale u ratu na strani Južne Koreje imale su 2843 poginulih, 11 833 ranjenih i 525 nestalih vojnika i časnika. Sjeverna Koreja i Kina nikad nisu objavili svoje gubitke, ali po nekim procjenama poginuo je svaki deveti stanovnik Sjeverne Koreje (preko 220 000 ljudi), dok se kineski gubitci okvirno procjenjuju na preko 400 000 mrtvih i otprilike isto toliko ranjenih.

Slično većini drugih ratova i korejski je korišten kao svojevrsni poligon za ispitivanje novog naoružanja i taktike njegove uporabe. U prvo vrijeme, sukob sjevernokorejskih i južnokorejskih snaga vođen je naoružanjem koje je u najvećoj mjeri bilo razvijeno i proizvedeno tijekom Drugog svjetskog rata i nalazilo se na zalihama velikih sila u ogromnim količinama. Prilikom uključivanja američkih snaga u borbu sa sjevernokorejskim, došlo je do sukoba tenkovskih postrojbi, pri čemu su američki „Shermani“ pokazali potpunu inferiornost u odnosu na sjevernokorejske T-34, proslavljene u Drugom svjetskom ratu (tek uvođenjem tenkova M-47 i M-48 „Patton“ u borbu, sjevernokorejski T-34 dobili su odgovarajućeg protivnika).

U Korejskom ratu prvi put su masovno korišteni mlazni zrakoplovi i tada se pokazalo kako će to biti borbeni zrakoplovi budućnosti. Osim toga, rat u Koreji pokazao je koliko je zračna moć i dalje jednako značajna kao i u Drugom svjetskom ratu. Dolazak američkih mlaznih lovaca omogućio je ostvarivanje zračne nadmoći i zaustavljanje sjevernokorejskog prodora te pokretanje protuofenzive u rujnu 1950. Uključivanje Kine u rat dalo je novu dimenziju borbama u zraku. Kineski piloti na mlaznim lovcima sovjetske konstrukcije MiG-15 neugodno su iznenadili Amerikance boljim performansama tog zrakoplova od američkih. Odgovor na prijetnju koju je pružao MiG-15 dao je lovac F-86 „Sabre“, dok su F-80 i F-84 korišteni za lovačko-bombarderske i jurišne zadaće. Postojala je velika razlika i u taktici uporabe ratnog zrakoplovstva (npr. kod američkog zrakoplovstva težišne zadaće bile su neposredna podrška postrojbama kopnene vojske i udari po protivničkim snagama u nastupanju, a kinesko zrakoplovstvo korišteno je isključivo za zaštitu gradova i komunikacija, ali ne i za podršku snaga na bojištu).

Uključivanjem kineskih snaga u sukob nije samo zračna borba dobila novu dimenziju, već i način izvođenja kopnenih operacija. Kinezi su primijenili taktiku “juriša ljudskih valova“ (kako je izrazito nadmoćno savezničko zrakoplovstvo Kinezima onemogućilo masovnije korištenje tenkova i topništva, osnovne borbene zadaće rješavali su pješaštvom – masom žive sile). Juriši pješačkih masa, unatoč stravičnim gubitcima, uglavnom su ishodili uspjehom jer branitelji nisu mogli svojom paljbom stvoriti dovoljno jak zid čelika i olova koji bi zadržao zid mesa u nadiranju na njihove položaje (događalo se da je obrana bila probijena jer ju je jednostavno preplavila masa kineskih pješaka koju ni žestoka paljba automatskog oružja nije uspjela zaustaviti). Kako bi na neki način ipak smanjili gubitke, Kinezi su napadali uglavnom noću, a danju se ukopavali i prikrivali, u čemu su bili osobito vješti.

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u veljači 2012.