Nakon poraza Japana 1945. Francuska nije bila u stanju ponovno uspostaviti nekadašnju kolonijalnu vlast u golemoj Indokini. U političkom vakuumu vijetnamska komunistička partija na čelu s Ho Ši Minom, koja je vodila ustanak protiv Japanaca, proglasila je neovisnost.
Iako je Pariz tvrdio da će poštovati vijetnamsku državu u sklopu Francuske unije, pregovori su se odužili. Uskoro su se pretvorili i u oružani sukob koji će potrajati puna tri desetljeća. Nakon što su Francuzi potkraj studenoga bombardirali luku Haiphong, postrojbe vijetnamskih komunista Viet Minha 19. prosinca 1946. napale su nekoliko francuskih garnizona u Tonkinu, čime je počeo dugogodišnji rat. Isprva su napadi bili usmjereni na francuske postrojbe uz kinesku granicu, preko koje je ustanicima stizala pomoć u oružju. Nakon osam godina gerilskih borbi, Francuzi su kod Dien Bien Phua 1954. tijekom 56 dana opsade doživjeli strahovit poraz.
Iscrpljena Francuska tada se povukla iz Vijetnama, a na mirovnoj konferenciji u Ženevi zemlja je 17. paralelom podijeljena na Sjeverni i Južni Vijetnam. Na sjeveru su zavladali komunisti potpomognuti Kinom i Sovjetskim Savezom, dok je na jugu uspostavljen proamerički režim Ngo Dinh Diema. Borba za vlast i ujedinjenje tada se nastavila između dviju vijetnamskih država, u koju su se umjesto Francuza uključili Amerikanci. Zagovarajući načelo domina, a u strahu od širenja komunizma na tom području, američki predsjednik Johnnson zagovarao je sve jači američki angažman u Vijetnamu. Nakon izgreda u Tonkinškom zaljevu 1964. Sjedinjene Države izravno su se uplele u sukob. No teški gubici i proturatno raspoloženje u Americi natjerali su ih 1973. na povlačenje.
Ubrzo nakon odlaska Amerikanaca režim Južnog Vijetnama raspao se pod naletom gerilskog Vijetkonga i Sjevernog Vijetnama pa je ta zemlja 1975. nakon tri desetljeća krvavih sukoba silom ujedinjena pod komunističkom vlašću.
