Talijansko-grčki odnosi poslije invazije Albanije postaju sve napetiji. Sredinom 1940. godine Italija započinje promidžbeni rat protiv Grčke iskorištavajući loš položaj albanske manjine u priobalnom djelu grčke pokrajine Epira (albanski Camëri). U međuvremenu Glavni stožer talijanske vojske razrađuje plan napada na Grčku pod kodnim imenom „Emergenza G“.
Na temelju navedenog plana započinje koncentracija talijanskih snaga u Albaniji. Tako se ustrojava Vojna skupina Istok (zapovjednik: general Camilo Grossi, načelnik stožera: brigadni general Gugleilmo Negro) s podređenom 9. vojskom (zapovjednik: general Mario Vercellino, načelnik stožera: brigadni general Gugleilmo Spicacci, s podređenim: III. i XXVI. zborom, ukupno: šest pješačkih i jedna alpska divizija) i 11. vojskom (zapovjednik: general Carlo Geloso, načelnik stožera: brigadni general Cesare Gandini, s podređenim: IV., VIII., XXV. i Posebnim zborom, ukupno: 13 pješačkih divizija i četiri alpske divizije). U pričuvi Vojne skupine Istok nalazile su se: jedna pješačka, jedna alpska i jedna motorizirana divizija. Mussolini 28. listopada 1940. godine upućuje Kraljevini Grčkoj ultimatum kojim se traži da talijanske snage zauzmu vitalne dijelove Grčke. Budući da Grci odbijaju uvjete talijanskog ultimatuma, iste večeri započinje talijanski napad na Grčke položaje s područja Albanije. Iako se talijanski napad u prvo vrijeme razvijao u pozitivnom smjeru, ubrzo biva zaustavljen snažnim grčkim otporom te talijanske snage bivaju odbačene na područje Albanije tijekom Grčke protuofenzive.
Brojne albanske vojske bivaju pridodane pojedinim talijanskim pješačkim divizijama i s njima sudjeluju u napadu na Grčku. Međutim, albanska bojna „Tomori“ odbija se boriti, dok je kompletna albanska bojna „Daiti“ u jačini od 1100 vojnika s kompletnim naoružanjem prešla na stranu Grka. Nakon ovih incidenata većina albanskih pješačkih bojni povučena je s prve crte bojišta. Potpuni poraz talijanskih snaga sprečava njemačka intervencija, odnosno provedba njemačkog plana „Marita“ (pohod na Grčku) proširenog s pohodom na Kraljevinu Jugoslaviju. Na temelju uputa Adolfa Hitlera od 12. travnja 1941. godine izvršena je podjela Kraljevine Jugoslavije koja je potom potvrđena „Bečkim sporazumom“ između Njemačke i Italije od 20. travnja 1941. godine. Vittorio Emanuele III. kao albanski kralj izdao je 3. svibnja 1941. godine kraljevski dekret kojim se području dotadašnje Kraljevine Albanije pripajaju područja: Ulcinj, Tuzi, Plav, Gusinj i Rožaje (jugoistočni dio Crne Gore), gotovo cijelo Kosovo (izuzev okruga Kosovska Mitrovica s rudnicima u Trepči) te zapadni dio Makedonije (kotari: Tetovo, Gostivar, Kičevo, Debar i Struga). Posebnim dekretom od 17. svibnja 1941. godine stvorena je Velika Albanija koja je obuhvatila područje Albanije s dodatkom svih gore navedenih područja.
Od lipnja 1941. do rujna 1943. godine 9. talijanska vojska (zapovjednik: general Alessandro Pirzio-Biroli do srpnja 1943., a potom general Lorenzo Dalmazzo) sa svojim snagama zaposjedala je područje Velike Albanije, Crne Gore i Hercegovine. Na području Velike Albanije od snaga 9. vojske nalazili su se: IV. i XXV. zbor sa šest pješačkih divizija. Nakon opisanog držanja jednog dijela albanskih postrojbi (pridodanih talijanskim divizijama) tijekom pohoda na Grčku, zapovjedništvo 9. vojske je tijekom 1942. godine izvršilo preustroj albanske vojske. Prema novom ustroju postrojene su postrojbe Albanskih lovaca (Cacciatori d’Albania) u jačini četiri pukovnije od po dvije bojne (ukupno osam bojni lovaca). Od ostalih vojnih obveznika postrojeno je 14 stražarskih bojni. Zbog razvoja partizanskog ustanka na područje Kosova se početkom 1943. godine razmješta 1. lovačka pukovnija (2400 vojnika) na područje Peći, dok se na područje Prištine razmješta 4. lovačka pukovnija (2000 vojnika). Od navedene dvije pukovnije u srpnju 1943. godine ustrojen je 1. lovački zdrug pod zapovjedništvom pukovnika Rexhepa Gilania.
U lipnju 1941. godine na području okruga Kosovska Mitrovica (jedinog područja Kosova koji je ostao pod nadležnosti Njemačkog zapovjednika Srbije, odnosno u civilnim poslovima pod upravom „Nedićeve Srbije“) ustrojen je Albanski narodni savez na čelu kojega se nalazio Ferhat beg Draga, dok je potpredsjednik Saveza bio Xhafer Deva. U samom vrhu Saveza došlo je do sukoba između protalijanske struje koja je željela pripojenje okruga Kosovske Mitrovice Velikoj Albaniji (na čelu ove struje nalazio se Ferhat beg Draga) i pronjemačke struje na čelu s Xhaferom Devom koja je težila uspostavi široke autonomije pod njemačkim protektoratom za cijelo Kosovo. Međutim, obje struje su bile protiv postojećeg rješenja, odnosno ostanka u sastavu Srbije. Albanski narodni savez bio je inicijator ustrojavanja albanskog oružništva tijekom lipnja 1941. godine.
Do kraja 1941. godine albansko oružništvo u okrugu Kosovska Mitrovica brojalo je 673 oružnika pod zapovjedništvom bojnika Bajazita Boletinija. Kao pomoć u gušenju partizanskog ustanka na području Užica upućeno je 17. kolovoza 1941. godine 100 albanskih oružnika koji su nakon okončanja borbenih djelovanja pohvaljeni od strane njemačkih zapovjednika zbog iskazane požrtvovnosti u borbi. Osim navedenog oružništva još 21. travnja 1941. godine na sastanku istaknutih osoba albanske narodnosti s područja okruga Kosovske Mitrovice započelo se sa stvaranjem „dragovoljačkih postrojbi“. Navedene postrojbe ustrojene su u selima i bile su prvenstveno angažirane za obranu svojih mjesta od partizanskih i četničkih napada. Da bi zadovoljili „vanjsku“ formu i izašli u susret željama Nedićeve vlade, Nijemci su albansko oružništvo u okrugu Kosovska Mitrovica od travnja 1942. godine počinili Srpskoj državnoj straži (SDS). Međutim, umjesto srpske kokarde na službenim kapama, albansko oružništvo je na kapama nosilo metalnu oznaku s likom koze. Tako je u Kosovskoj Mitrovici ustrojeno Okružno zapovjedništvo (komanda) SDS-a na čelu s potpukovnikom Boletinijem, koji je u travnju 1943. godine pod svojim zapovjedništvom imao 61 časnika i 1395 dočasnika i oružnika.
Na području Kopaonika nalazio se 2. četnički kosovski korpus (zapovjednik: Žika Marković, kapetan bivše kraljevske jugoslavenske vojske) koji je sredinom 1943. godine imao 1200 pripadnika, a krajem 1944. godine svega 365 ljudi (1. četnički kosovski korpus je djelovao izvan područja Kosova). Tijekom 1943. godine na području Kosovske Mitrovice nalazio se raspoređen i 3. dobrovoljački odred Srpskog dobrovoljačkog korpusa („ljotićevci“) pod zapovjedništvom Jovana Kragujca.
U studenome 1942. godine ustrojena je „Nacionalna fronta“ (Bali Kombëtar – „balisti“) od strane albanskih građanskih političara. Na čelo organizacije izabran je Midhat beg Frashëri. Osim političkog djelovanja „Nacionalna fronta“ je ustrojila i svoje oružane odrede koji su započeli s napadima na talijanske postrojbe. Za kratko vrijeme „Nacionalna fronta“ je uspjela dobiti podršku većine albanskog stanovništva što je rezultiralo potpisivanjem sporazuma („Sporazum iz Mukja“) s albanskim komunističkim partizanima predvođenim Enver Hoxhom o zajedničkoj borbi protiv talijanskih okupatora. Međutim, na pritisak Svetozara Vukmanovića-Tempa (predstavnika Vrhovnog stožera jugoslavenskih partizanskih snaga pri Glavnom stožeru albanskih komunističkih partizanskih snaga) sporazum je odbačen od strane komunista, što je dovelo do daljnjeg produbljivanja građanskoga rata. Osim „Nacionalnog fronta“ formirana je i organizacija „Legaliteti“ koja je u svojim redovima obuhvatila uglavnom probritanski orijentirane Albance i koja se zalagala za restauraciju monarhije pod kraljem Zoguom I. Na čelu navedene organizacije nalazio se bojnik Abas Kupi koji je na terenu ustrojio naoružane skupine („vulnetari“), a u stožeru organizacije nalazila se stalna britanska vojna misija.
Vittorio Emanuele III., istoga dana kada je objavljena vijest o talijanskoj kapitulaciji 8. rujna 1943. godine, odrekao se prava na albansku krunu. U Tirani je 13. rujna 1943. godine formiran Nacionalni albanski komitet na čelu kojega se nalazio Bedri beg Pejani, dok je potpredsjednik komiteta bio Xhafer Deva. Od 16. do 19. rujna 1943. godine u Prizrenu je formirana „II. prizrenska liga“ (predsjednik Lige: Bedri beg Pejani, predsjednik Središnjeg odbora lige: Rexhep Mitrovica) koja je trebala nastaviti raditi na programu zacrtanom prilikom osnivanja „I. prizrenske lige“, odnosno obuhvatiti sva područja naseljena albanskim stanovništvom u jednu albansku državu – Veliku Albaniju (1946. godine albanski emigranti na području SAD oformili su „III. prizrensku ligu“ koja je djelovala sve do pada komunističkog režima u Albaniji početkom 1990.-ih godina XX. stoljeća).
Ubrzo su na području čitave Velike Albanije formirani okružni, kotarski, općinski i seoski odbori „II. prizrenske lige“. Ubrzo je ustrojeno i Opće zapovjedništvo II. prizrenske lige koje je trebalo provesti obuku svih vojnih obveznika do 60 godina starosti. Središnji odbor lige je sredinom 1944. godine ustrojio Povjerenstvo (komitet) nacionalne mladeži za obranu Albanije s četiri odjela: vojnim, transportnim, opskrbnim i promidžbenim. Druga prizrenska liga je uspjela postrojiti četiri bojne dragovoljaca, od kojih je jedna bila popunjena s mladeži. U međuvremenu je Nacionalni odbor Albanske fašističke stranke donio odluku o raspuštanju iste 27. srpnja 1943. godine i formiranju organizacije „Zaštitnici Velike Albanije“ (Garda e Shqipërisë së Medhe) na čelu koje se nalazio Maliq beg Bushati, a od kraja 1943. godine vodstvo preuzima Eqrem beg Libohova. Vodstvo „Zaštitnika Velike Albanije“ donosi odluku 18. kolovoza 1943. godine o preustrojavanju Albanske fašističke milicije u Dragovoljačku miliciju. Nacionalni albanski komitet nakon samo jednog dana svoga djelovanja, 14. rujna 1943., mijenja ime u Vlada Velike Albanije, a za predsjednika vlade dolazi Midhat beg Frashëri, kojega ubrzo zamjenjuje Rexhep Mitrovica (koji ostaje na mjestu predsjednika vlade do 22. lipnja 1944. godine, a potom dolazi pukovnik Fiqri Dine i na kraju Ibrahim Bicakciu). Ministarstvo unutarnjih poslova preuzima Xhafer Deva, dok je za ministra vanjskih poslova imenovan Mehmet beg Konica kojeg ubrzo zamjenjuje Bahri Omari, a za ministra gospodarstva imenovan je Ago Agaj. Za zapovjednika sigurnosnih snaga (vojska i oružništvo) imenovan je general-bojnik Prenk Previsi. Vlada 16. listopada 1943. godine saziva Nacionalnu skupštinu koja ima 243 zastupnika koji biraju Idhomenea Kosturia za predsjednika skupštine. Skupština donosi odluku o promjeni imena Velika Albanija u Kraljevina Albanija (Mbretnija Shqiptare) te 20. listopada 1943. godine o formiranju Regentskog vijeća (predsjednik vijeća: Midhat beg Freshëri i članovi vijeća: Faud Dibra, predstavnik muslimana, Lef Nosi, predstavnik pravoslavaca i velečasni Anton Harapi, predstavnik katolika). Odmah po objavi vijesti o kapitulaciji, odnosno potpisivanju primirja između zapadnih saveznika i Kraljevine Italije dolazi do aktiviranja postrojbi njemačke vojske prema planu „Konstantin“. Tako na područje Velike Albanije ulaze postrojbe XXI. gorskog zbora (zapovjednik: general topništva Paul Bader, načelnik stožera: glavnostožerni pukovnik Eberhard Kaulbach) s podređenim: 297. pješačkom divizijom (zapovjednik: general-poručnik Friedrich-Wilhelm Deutsch) i 100. lovačkom divizijom (zapovjednik: generalporučnik Wilibald Utz), koju početkom 1944. godine zamjenjuje 181. pješačka divizija (zapovjednik: general-poručnik Hermann Fischer). Postrojbe pod zapovjedništvom XXI. gorskog zbora 14. rujna 1943. godine ulaze u Tiranu gdje zarobljavaju kompletne stožere talijanske Vojne skupine Istok na čelu s general-pukovnikom Carlom Rossijem i stožer 9. vojske na čelu s generalom Renzom Dalmazzom te vicekralja Albanije general-pukovnika Alberta Parianija. Albanska vlada je imenovala general-bojnika Gustava von Myrdacza (bivšeg načelnika Glavnog stožera albanske vojske do travnja 1939. godine) za časnika za vezu kod stožera XXI. gorskog zbora.
Trećega listopada 1943. godine u Tiranu dolazi stožer Njemačkog opunomoćenog generala u Albaniji (Deutsche Bevollmächtigte General in Albanien) generala topništva Theodora Geiba. Od 1. lipnja 1944. godine navedeno mjesto opunomoćenog generala preuzima general-poručnik Otto Gullmann. Stožeru opunomoćenog generala dodijeljen je jedan mali upravni stožer (na čelu s višim vojno-upravnim savjetnikom Dr.(treba li tu biti veliko slovo, inače bi trebalo biti malo) Siegfriedom Westphalom) sa zadaćom koordinacije djelovanja između njemačkih snaga i albanskih civilnih ustanova. Njemačkom opunomoćenom generalu bila su podređena tri vojno-upravna zapovjedništva (Feldkommandanturen) i to: 1030 (Tirana), 1039 (Prizren) i 1041 (Struga). Jedna od glavnih zadaća Opunomoćenog generala bila je preustroj postojećih albanskih vojnih postrojbi. Tako su postojeće četiri lovačke pukovnije preustrojene u dvije (1. i 4. albanska lovačka pukovnija od po tri bojne svaka) te je postrojena posebna pukovnija – „Kosovska pukovnija“ (jačine pet bojni) čije je ljudstvo prošlo zahtjevnu obuku za protupartizansku borbu.
Točno mjesec dana kasnije, 3. studenoga 1943. godine u Tiranu dolazi i Opunomoćenik Državnog vođe SS-a (Beauftragte des Reichsführer-SS) SS general-bojnik Josef Fitzthum koji u biti obavlja poslove Višeg SS i policijskog vođe (zapovijedanje sigurnosnim službama i policijom) na dodijeljenom području. Iz obzira prema albanskoj vladi navedeno mjesto je dobilo naziv „opunomoćenik“ kako bi se naglasilo da područje Velike Albanije od strane Nijemaca nije smatrano okupiranim područjem nego savezničkom državom (za razliku od Srbije gdje je djelovao Viši SS i policijski vođa pod tim nazivom). SS generalu Fitzthumu podređeno je Pothvatno zapovjedništvo policije sigurnosti i službe sigurnosti (Einsatzkommando Sipo und das SD für Albanien) na čelu sa SS bojnikom Brunom Sattlerom. Navedeno pothvatno zapovjedništvo odmah je ustrojilo i svoju posebnu ispostavu za područje Kosova u Prizrenu pod vodstvom SS-satnika Günthera Hausdinga. Početkom 1944. godine ustrojene su i nove ispostave i to u: Skadru (SS-poručnik Wagner), Valoni (SS-bojnik Sander), Korča (SS-poručnik Mlodzek) i Struga (SS-poručnik Engel). Bojnik zaštitne policije (Schutzpolizei) Hans Spruny dobio je zadaću preustroja albanskog oružništva. Albansko oružništvo je ustrojeno u okružna zapovjedništva, potom kotarska zapovjedništva te su u općinama ustrojene oružničke postaje. Uz ovaj teritorijalni dio oružništva ustrojene su i četiri milicijske bojne (Peć, Priština, Prizren i Tetovo).
Albanska vlada uz veliku podršku područnih organizacija „II. prizrenske lige“ usmjerila je svoje aktivnosti na postrojavanje jedne gorske divizije koju bi činili Albanci, a koja bi bila dio Waffen-SS-a. Navedenu ideju je sa svoje strane podržao i SS-general Fitzthum koji je zatražio i službenu dozvolu za postrojavanje divizije od strane Državnog vođe-SS-a, Himmlera.
U veljači 1944. godine Himmler je službeno odobrio postrojavanje albanske SS divizije za koju je određeno da nosi naziv – 21. oružana gorska divizija SS-a „Skenderbeg“ (21. Waffen-Gebirgs-Division der SS „Skanderbeg“). Za zapovjednika divizije imenovan je SS pukovnik August Schmidhuber. Kao nukleus za ustrojavanje divizije poslužila je I. bojna 28. gorsko-lovačke pukovnije 13. SS gorske divizije „Handžar“ koja je bila popunjena Albancima s područja Kosova i Sandžaka (1000 vojnika). Ustroj divizije predviđao je 21 000 vojnika i bez obzira na golemi promidžbeni napor poduzet od strane središnjih i lokalnih tijela „II. prizrenske lige“ divizija je do 1. svibnja 1944. godine dosegla svoju maksimalnu snagu od 7000 vojnika. Divizija je sudjelovala u tri velike protupartizanske operacije „Endlich“ (Konačno), „Falkenauge“ (Sokolovo oko) i „Draufgänger“ (Odvažni). Prvoga rujna 1944. godine dolazi do pobune u diviziji, koja rezultira dezertiranjem 3500 albanskih dragovoljaca. Da bi se donekle pojačala snaga ionako oslabljene divizije u njen sastav se raspoređuje 4000 pripadnika Kriegsmarine (Ratne mornarice) uglavnom pripadnika obalnog topništva koji su bili razmješteni na obalnim topničkim bitnicama u Grčkoj. Budući albanski pripadnici divizije i dalje dezertiraju u velikom broju, general-pukovnik zrakoplovstva Alexander Löhr (zapovjednik Vojne skupine E) zapovijeda 24. listopada 1944. godine otpuštanje iz divizije svih Albanaca. Divizija je službeno ugašena 1. studenoga 1944. godine, a od njemačkih časnika i dočasnika Waffen-SS-a i pripadnika ratne mornarice ustrojena je pukovnijska borbena skupina „Skenderbeg“ pod zapovjedništvom SS-potpukovnika Alfreda Graafa.
Početkom rujna 1944. godine Središnji odbor „II. prizrenske lige“ započeo je s pripremama za nastavak borbe poslije povlačenja njemačkih postrojbi koje su se u potpunosti povukle do kraja studenoga 1944. godine. Tijekom povlačenja njemačke postrojbe su ostavile veće količine pješačkog naoružanja i streljiva te sredstva veze i sanitetskog materijala lokalnim postrojbama Bali Kombëtara („balista“). Tijekom studenoga 1944. godine snage „balista“ su još uvijek toliko jake da izvode napade na gradove Uroševac i Gnjilane, a u siječnju 1945. godine napadaju i Kosovsku Mitrovicu. Tijekom proljeća 1945. godine Jugoslavenska vojska je prisiljena angažirati 30 000 vojnika u borbama na Kosovu. Posljednje skupine „balista“ na području Kosova uništene su 1947. godine.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u travnju 2015.